Savezni ustavni sud u Karlsrueu je ukinuo odredbu kaznenog zakona kojim je institucionalno organizirana eutanazija u Njemačkoj bila zabranjena. Tome su se nadali pacijenti koji svoje patnje žele okončati eutanazijom, javlja Deutsche Welle.
“Kada bol više ne budem mogla izdržati, htjela bih moći otići”, kaže Melanie S. liječniku Lukasu Radbruchu na Sveučilišnoj klinici Bonn-Venusberg. Ova 63-godišnjakinja ima rak pluća u poodmakloj fazi. Njen najveći strah: da odjednom više neće moći gutati i da će se naprosto udaviti. Tako nešto ne želi da doživjeti pri punoj svijesti. Nakon odluke Ustavnog suda, ona se sada usuđuje o mogućnostima medicinski potpomognutog samoubojstva otvoreno govoriti.
Nova pravila za eutanaziju
Takvu vrstu samoubojstva dosada je zabranjivao Paragraf 217 njemačkog kaznenog zakona. Taj zakon je njemački parlament Bundestag usvojio u prosincu 2015. godine, kako bi udruženjima i pojedinačnim osobama zabranio tzv. “biznis sa smrću”.
No Ustavni sud je sada donio jasnu odluku: “Paragraf 217 nije u skladu s Ustavom”, kaže se u presudi. Budući je time ovaj paragraf prestao važiti, na snazi su ponovo odredbe koje su važile do 2015. Liječnici, dakle, smiju pacijente savjetovati o dobrovoljnoj eutanaziji i staviti im na raspolaganje lijek koji dovodi do smrti.
Tome se sada nada i Harald Mayer, čija dijagnoza je multipla skleroza. Njemu već godinama otkazuje sve više mišića. U međuvremenu se jedva može kretati. Sedam do osam asistenata je potrebno svakog dana da bi se ovaj 49-godišnjak, bivši vatrogasac, presvukao, nahranio i zbrinuo.
Mayer kaže da je to krajnje ponižavajuće. “Pri punoj svijesti moje tijelo mi postaje sve tješnji zatvor”, opisuje Mayer svoju situaciju. Skoro svakog dana mu ne preostaju ništa drugo nego ležati i gledati u strop. Sada se nada izbavljenju, nekome tko će mu ponuditi eutanaziju, jer kako kaže: “Dalje ovako ja više ne želim živjeti.” Njegova želja je da “mirno zaspi” kod kuće, u prisnoj atmosferi.
Put ka smrti
Posljedice uvođenja Paragrafa 217 u kazneni zakon su bile velike: Ne samo da su se sa svojim uslugama povukli pomagači pri eutanaziji kojih je bilo do 2015. godine, već i mnogi liječnici u njemačkim bolnicama više uopće nisu htjeli razgovarati s pacijentima o temi eutanazije. Teško oboljelim osobama koje su si htjele prekratiti muke nije preostalo ništa drugo no da odgovarajuću ponudu potraže u Švicarskoj ili Nizozemskoj. Tamo je aktivna eutanazija, dakle potpomognuto samoubojstvo, već duže vremena dozvoljeno.
Tko koji zbog nedostatka snage ili novca nije mogao krenuti na taj put, njemu je preostalo samo da članove obitelji zamoli da mu pomognu u samoubojstvu. Zakonski je bilo određeno da članovi obitelji, koji na to pristanu, ostaju nekažnjeni. Ali koja smrtno bolesna osoba bi nekog svog opteretila s jednom takvom molbom?
Mnogi su tako ostali prepušteni samima sebi. Pacijenti i liječnici su zbog toga podnijeli tužbu Saveznom ustavnom sudu. Minhenski odvjetnik Wolfgang Putz za DW govori o neodrživim uvjetima o kojima je bilo potrebno što prije ponovo odlučivati: “Utjecaj obje velike crkve u Njemačkoj (katoličke i protestantske) na one koji donose političke odluke je i dalje vrlo velik, iako živimo u sekularnoj državi.”
Crkve su protiv svake vrste aktivne eutanazije. Dobro je što je Savezni ustavni sud, kao najviša pravna instanca u Njemačkoj sada uveo nova pravila u vezi sa ustavno zajamčenim pravom pojedinca na samoodređenje na kraju života, smatra Putz.
Mogućnosti palijativne medicine nedovoljno poznate
Liječnik Lukas Radbruch pažljivo i s razumijevanjem sluša pacijenticu Melanie S. On je predsjednik Njemačkog društva za palijativnu medicinu. Riječ je o medicini koja ima za cilj ublažavanje bolove kada izlječenje više nije moguće. Njegovo iskustvo je da je traženje eutanazije često poziv za pomoć i neka vrsta “izlaza za slučaj nužde”. Kad je on pacijentima mogao ponuditi sredstva za ublažavanje bolova, oni su to uglavnom prihvaćali.
“Ako bi presuda Saveznog ustavnog suda o ukidanju Paragrafa 217 bila nova motivacija za pomagače pri eutanaziji, to bi predstavljalo opasan razvoj za naše društvo”, kaže Radbruch. On strahuje da bi mnogi teško oboljeli pacijenti onda rekli da više nikome ne žele biti na teret. Radbruch smatra da nitko ne bi smio biti doveden pod pritisak te da pravila o eutanaziji ne bi smjela biti olabavljena.
Ministar zdravlja sprečava isporuku smrtonosnih lekova
No sada, nakon odluke Saveznog ustavnog suda u vezi sa Paragrafom 217, mogao bi uslijediti i proces vezan za izmjenu zakona o opojnim sredstvima. Harald Mayer je Saveznom institutu za lijekove i medicinske proizvode (BfArM) u Bonnu podnio zahtjev da mu se odobri nabavka relativno siguran i bezbolan lijeka natrijev pentobarbital (NaP), koji se u Švicarskoj koristi pri eutanaziji.
Iako je svojevremeno njemački Upravni sud u presudi ustvrdio da teško oboljeli ima pravo na to sredstvo, ministar zdravstva Jens Spahn je naložio da se ne odobravaju zahtjevi za dobivanje smrtonosnih lijekova. Time se, kažu kritičari, stavio iznad sudske odluke.
Profesor Robert Rossbruch, potpredsjednik Njemačkog društva za humanu smrt (DGHS), koji zastupa Mayera, najavljuje da će uložiti žalbu Europskom sudu za ljudska prava, ukoliko njegovom klijentu i dalje bude uskraćeno pravo na eutanaziju.
