Umirovljeni nakon
1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu
dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić
svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju.
Zašto je to učinio? Da bi pogodovao bankama ili zato da bi uštedio novac mirovinskom fondu? Odgovor na ova pitanja donosi Glas umirovljenika koji je u komunikaciji s HZMO-om doznao da je u 2013., posljednjoj godini prije ukidanja besplatne dostave mirovina poštom, evidentirano 188.077 umirovljenika koji su je tako primali.
“Za to je HZMO morao plaćati Hrvatskoj pošti 79.151.148 kuna, što se ondašnjem gospodinu ministru rada i mirovinskog sustava učinilo preskupo, pa je poštara koji zvoni na vrata s mirovinom naprosto ukinuo. No, matematika kaže da je po jednoj dostavi mirovine to koštalo čak 35 kuna”, piše Glas umirovljenika pa nastavlja: “No, gle, 2019. godine, preostalo je još samo 85.978 umirovljenika kojima poštu donosi poštar, a to sada košta HZMO oko 20,9 milijuna kuna.”
Uz malo
matematike, to iznosi samo 20 kuna po mirovinskoj uputnici, 40 posto manje no
prije šest godina. Dakle, da je ta cijena bila u primjeni 2013. godine, ne bi
se iz mirovinskog fonda isplaćivalo 79 milijuna, već samo 45 milijuna kuna
godišnje.
Što to znači? Da
je pošta neopravdano gulila mirovinski fond ili je netko u priči imao svoje
duge prste? Iz Hrvatske pošte uskraćuju gore iznesene podatke, ali, piše Glas, pokušavaju
se prikazati dobrotvorima koji za potrebe „malog broja aktivnih korisnika“ koji
sami plaćaju za dostavu mirovine poštom, to ne čine iz profita.
Pa da vidimo
koliko to košta? Pošta piše sljedeće: „Kako bi izašli u susret svim
umirovljenicima koji žele mirovinu primati na svojoj kućnoj adresi, s Hrvatskom poštanskom bankom
dogovorili smo model isplate sredstava s tekućeg računa otvorenog u HPB-u na
adresi korisnika. Ovu uslugu nazivamo ‘Bankomat na domu’.“
Uzmimo da
mirovinu u zabit ruralnog područja, neke periferije, planine ili otoka ili na
peti kat bez lifta, prima umirovljenik s prosječnom mirovinom od 2.504 kune, za
što mora pošti platiti jedan posto vrijednosti mirovine i još deset kuna, što iznosi
nešto više od 35 kuna. Vratili smo se tako u 2013., samo je u međuvremenu stotinjak
tisuća potrebitih starijih osoba zakinuto za jedno od svojih temeljnih prava –
dostavu zaslužene mirovine. Jer nije ju dovoljno obračunati i ispisati na
papir, niti poslati u banku. Ona mora biti dostupna korisniku, a to više nije.
Čiji je to profit? Pa, pošte i banaka, i to na račun najslabijih i najranjivijih u društvu. Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz podršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima. (J. A. Petrović, Glas umirovljenika)
