Najpoznatija hrvatska borkinja za prava umirovljenika i starijih osoba, sindikalistica i feministkinja, nekad novinarka, Jasna Petrović predstavila je u punoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva svoj prvi roman “Pravo na krik”. Roman je autorica potpisala kao Jozefina Petrović, a objavio ga je Verbum.
Iako je objavila prvijenac u zrelim godinama, Petrović je, čulo se od govornika, napisala i zreli roman, vrijedan filmske ekranizacije. Kako su govornici nekoliko puta naglasili da vjeruju da je u predstavljenom štivu puno toga autobiografskog i proživljenog, autorica je kazala kako je ipak riječ – o fikciji: “Ovaj roman nije ni ispovijed ni ispovijest. To je fikcija koja pripada meni i mnogim ženama.” A o svojem književnom imenu, novom identitetu, kaže: “Nisam izmislila novo ime. Jozefina je moje krsno ime.”
Radnja romana smještena je u socijalističku Hrvatsku, vrijeme koje danas rijetko preispitujemo izvan ideološko-političkog diskursa i u kojem, naglasila je Petrović, nije bilo pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i prava djeteta. Kaže, tada teme zlostavljanja u obitelji nisu bile odveć popularne i zastupljene u javnosti. “Pravo na krik je krik za pravo na slobodu riječi. Tema zlostavljanja je bila gurana pod tepih, baš kao i tema razvoda i raspada obitelji. I jednog i drugog si se morala sramiti”, prisjetila se Petrović. Time je, čuli smo od recenzenata, ovo djelo još vrijednije.
Promociju je moderirao redatelj Mario Kovač, ulomke su čitale glumice Nina Violić i Hana Hegedušić, a svirala je Ana Rucner. O romanu su govorili urednica Nera Karolina Barbarić, recenzenti Branimir Baron-Brljević i Marijana Rukavina Jerkić te ilustratorica Dunja Niemčić.
Pogledajte galeriju:
O romanu
Sadašnjost glavne junakinje smještena je u početak osamdesetih godina, vrijeme buđenja novih energija nakon pobuna koje zahvaćaju svijet. No, junakinja je zarobljena u svojem unutarnjem svijetu samopreispitivanja, gdje, u trenutku kad joj prijeti gubitak identiteta zbog trauma iz braka koji se raspada, odbija biti žrtva traume iz djetinjstva. Odbija biti žrtva na bilo koji način. Zaglavljena u liftu egzistencije bori se s vlastitim demonima i istražuje svoj identitet, ne dopustivši predati se kalupima vremena. Kao podvojeno dijete socijalizma i tajni podrijetla svoje obitelji, ona, umjesto predaje i bijega, bira rušenje tabua.
Neobična je vizura umiranja kao spasa, pa se tako smrću oca, majke, očuha, najposlije pojavljuje smiraj. Junakinja se uči smijati. Kako su ocijenili recenzenti, ‘Pravo na krik’ je istinski vrisak senzibilne žene koja u nekom trenutku života konačno polijepi puzzle svoga djetinjstva, mladosti i zrelosti.
