Samo činjenice: Trebaju li dijaspora i državljani BiH glasati na hrvatskim izborima?

“Dijaspori treba zabraniti glasanje”, tvrdnja je koju sve češće čujemo. U dijasporu se pri tome kolokvijalno računaju iseljenici, ali i, pogrešno, hrvatski građani – Hrvati koji čine konstitutivan narod u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Pogrešno, jer definicija dijaspore kaže da je to narod raspršen na području drugih naroda izvan svoje postojbine, a BiH je postojbina tamošnjih Hrvata. Zbog toga ćemo taj pojam dijaspore u nastavku pisati s navodnim znakovima.

Kako je regulirano glasanje u Hrvatskoj?

Prema važećim zakonima, u Republici Hrvatskoj hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina. Biračko se pravo ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem. Hrvatski propisi ne poznaju kategoriju oduzimanja biračkog prava pa nije definiran ni postupak kojim bi se to pravo nekome oduzelo.

Zašto se problematizira glasanje dijaspore?

Dosadašnji izbori pokazali su politički i svjetonazorski raskorak između “dijaspore” i birača u Hrvatskoj pri čemu se “dijaspora” doživljava kao biračka baza Hrvatske demokratske zajednice, posebno kada se radi o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. HDZ, još od devedesetih, zahvaljujući jakoj infrastrukturi na lokalnoj razini puno i uspješno ulaže u motivaciju birača u BiH. To izaziva neodobravanje lijevih birača i političkih stranaka koje smatraju da se radi o kreiranju svojevrsne neravnoteže ili anomalije pa čak i instrumentalizaciji Hrvata u BiH.

Uz to problematizira se i odluka predsjednika Franje Tuđmana da državljanstvo dodjeljuje ljudima koji su konstitutivni narod druge države pa im se uz to daje i prava dijaspore, iako nisu dijaspora. Iako najrjeđe korišten, to bi mogao biti i jedini vrijedni argument u pustim raspravama na društvenim mrežama.

Poseban paradoks pokazuje se među hrvatskim ekonomskim migrantima u zemljama zapadne Europe. Iako su za svoje nove domovine birali države liberalnih sloboda, za Hrvatsku, u kojoj ne žive, uglavnom biraju konzervativne opcije i restrikcije istih sloboda.

Koji su glavni argumenti za ili protiv glasanja “dijaspore”?

Dva suprotstavljena tabora posežu za dva argumenta koja svoje uporište imaju, velikim dijelom, u emocijama. Protivnici glasanja “dijaspore” tvrde da na hrvatskim izborima ne trebaju glasati oni koji ne žive u Hrvatskoj i/ili ne plaćaju porez u Hrvatskoj. No pravo glasa na nacionalnim izborima ne izvire iz obveze plaćanja poreza, već iz državljanstva, pa tako ni strani državljani koji plaćaju porez u Hrvatskoj ne mogu glasati za hrvatskog predsjednika ili parlament. Osim toga, treba li nezaposlenima koji ne plaćaju porez, po toj logici, oduzeti pravo glasa?

Pristaše glasanja “dijaspore”, posebno ako pripadaju ekonomskoj migraciji, navode financijski argument. “Dobri smo kad šaljemo novce, a ne valjamo kad treba glasati”, navode misleći na novac koji šalju svojoj obitelji koja je ostala u Hrvatskoj. Jasno je da ni to nije valjani argument, jer biračko pravo ne izvire iz odredišta na novčanim uputnicama. Bismo li mogli glasati na nizozemskim izborima u slučaju da, recimo, živimo u Hrvatskoj, a uzdržavamo neku obitelj u Amsterdamu?

Kako je to pitanje riješeno u drugim državama?

Niti jedan od ta dva “argumenta” nije prihvaćen u drugim europskim državama pa bi Hrvatska bila iznimka kada bi pravo glasa vezala uz porezne knjige ili novčane doznake. S druge strane, od pripadnika hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini često čujemo i da je njihovo glasanje na hrvatskim izborima – ljudsko pravo, što opet nije točno. To pokazuju i različite države svijeta koje su biračko pravo regulirale po različitim modelima.

Britanski državljani mogu glasati na općim izborima 15 godina nakon što su napustili domovinu. Nakon 15 godina izbivanja biračko pravo im se oduzima, a vraća se u trenutku povratka u Ujedinjeno Kraljevstvo. Britanskim državljanima koji su bili mlađi od 18 godina prilikom napuštanja domovine pravo glasa prestaje u trenutku kada ga izgube i njihovi roditelji.

Nijemci koji žive izvan Njemačke i koji nemaju prebivalište u domovini mogu uvjetno glasati na njemačkim parlamentarnim i europskim izborima. Moraju prije 14 rođendana živjeli najmanje tri neprekinuta mjeseca u Njemačkoj. Glasanje je omogućeno i njemačkim državljanima koji imaju izravnu i osobnu vezu s državnim politikama i na njih izravno utječe političko stanje u državi.

Svi iseljeni Grci mogu glasati na nacionalnim izborima, ali samo na biralištima u Grčkoj.

Američki iseljenici imaju puno pravo glasovanja na saveznim izborima, bez obzira koliko žive vani. 36 američkih saveznih država omogućuje i biračima koji nisu nikada boravili u Sjedinjenim državama da glasuju na njihovim izborima, pod uvjetom da im roditelji ostvaruju ili su ostvarivali biračko pravo u toj saveznoj državi.

Kanada od 2019. godine omogućuje svojim iseljenicima glasanje na federalnim izborima dopisno ili osobno, bez obzira koliko dugu živjeli izvan države. Prije toga su iseljenici mogli glasovati dopisno i to samo ako su živjeli manje od 5 uzastopnih godina u inozemstvu

Je li “dijaspora” bila presudna na predsjedničkim izborima?

Ne, iako “dijaspora” u vrlo tijesnim izborima može odlučiti ishod, to se još nije dogodilo. Glasovi iz inozemstva nisu donijeli pobjedu Kolindi Grabar-Kitarović koja je nad Ivom Josipovićem ostvarila prednost od 32.509 važećih listića. Naime, Državno izborno povjerenstvo te je 2015. godine zabilježilo 33.737 glasova za Grabar-Kitarović u rubrici “inozemstvo”. No i za Josipovića je u inozemstvu glasao 3.291 birač pa je inozemni saldo u korist predsjednice (30.446) ipak manji od ukupne prednosti koju je ostvarila.

Tim je nepravednije tvrditi da su glasači iz Bosne i Hercegovine odabrali hrvatsku predsjednicu. U drugom krugu tadašnjih predsjedničkih izbora. 16.160 ih je glasalo za kandidatkinju HDZ-a, a 1.069 za kandidata SDP-a.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”