Svi se druže, a oni su za Božić sami

U blještavilu, radosti koje sa sobom donose blagdani, zaboravljamo da se blagdanima ne vesele baš svi. Usamljenih je ljudi mnogo, pogotovo među starijom populacijom, a baš u vrevi i veselju mnogima se njihova samoća čini još nepodnošljivijom.

Moderan tehnologija tu ponešto može pomoći jer putem interneta možemo razgovarati oči u oči s onima koji su nam dragi, a možda udaljeni i tisuće kilometara. Pa ipak, kad video poziv jednom završi, mnogi ostaju sami u svoja četiri zida sa samoćom kao jedinim društvom.

Porazgovarali smo s nekolicinom osoba starije životne dobi koji ove blagdane provode sami. Rekli su nam kako podnose samoću, bore li se protiv nje ili su je prihvatili.

Miroslava (68), umirovljenica iz Zagreba

Muž mi je umro prošle godine tako da su ovo prvi blagdani bez njega. Već sam razmišljala o tome kako će mi biti baš na sam Božić, kako ću to preživjeti. Znate, kad s nekim provedete većinu života, a mi smo bili u braku preko 40 godina, počneš tog nekog osjećati kao dio sebe. Ja sam sretna jer imam djecu pa ću blagdane provesti s njima. Kći će napraviti ručak, doći će i sin i njegova obitelj. I ja ću biti s unucima, bor, pokloni, znate kako to ide. No nakon toga planiram se vratiti kući, iako mi kći predlaže da prespavam kod nje. Ne znam još. Vidjet ću kako ću se osjećati.

Anica (78), umirovljenica iz Karlovca

Teško je za blagdane. Ljudi se druže i vesele, a mi stari smo sami. Muž je umro ima već deset godina, kći živi u Njemačkoj i ove godine neće dolaziti, a meni je teško putovati k njoj. Imam problema s leđima, noge mi otiču. Ne mogu tako dugo sjediti u autobusu. Za Božić ćemo se čuti, no nažalost nećemo biti skupa. Bit ću kod kuće, a gdje bih išla. Posjetit će me vjerojatno kuma. Često mi zna doći, popijemo kavu, malo popričamo. I ona je udovica pa se nekako razumijemo.

Marija (70), umirovljenica iz Zagreba

Živim sama i za ove blagdane ne planiram ništa posebno. Kći mi živi u Americi, a dođe najčešće preko ljeta na malo duže. Sad za Božić neće dolaziti, ali mi se redovito čujemo i razgovaramo preko interneta. Ima Skype tako da se i čujemo i vidimo. Da mi nema toga pa skoro da ne bih vidjela unuke kako rastu. Kažem, oni dođu preko ljeta, ali malo je to. Pa koliko dijete naraste u godinu dana! Kako mi pada samoća? A kako kada. Nekad mi paše, nekad sam tužna. Imam par prijateljica s kojima se družim, to mi puno znači. Otići ćemo i do grada vidjeti to adventsko čudo. Znate, ako čovjeku počne smetati samoća, mopra se pokrenuti, izaći malo. Lqakše se tako.

Ljiljana (74), umirovljenica iz Zadra

Kod kuće sam za blagdane. Meni je najbolje kod kuće. Nisam baš od onih koji strašno pate ako su sami. Imam ja svoje zanimacije, gledam svoje serije, malo križaljka i tako. I prođe dan. A blagdani? Pa nisu mi više blagdani ništa posebno otkako su sinovi narasli. Kad je u kući male djece onda kićenje bora, pokloni i kolači… Sve to ima smisla. Ali kad čovjek ostari… Ma da vam pravo kažem i ne da mi se. Na kitim nikakav bor više. Ne uređujem kuću nešto posebno. Evo, samo stavim adventski vijenac na stol. To mi se sviža i oko toga nema posla. Imam isti vijenac već tri godina. A mi inače imamo običaj svi zajedno, oba sina i njihove obitelji, biti zajedno na ručku za Božić. Jednom kod jednog, drugi put kod drugog. No nakon toga, svako svojoj kući. Doma je najljepše.

Lidija (73) i Franjo (83), bračni par umirovljenika iz Zagreba

Nismo usamljeni dok smo zajedno. A kad jedan ode… Ali i to je dio života. Pa svi moramo  umrijeti. Jedino se od toga ne možeš izvući. Imamo dvije kćeri koje imaju obitelji. One slave Božić sa svojom djecom, a nas posjete. Prije smo mi išli k njima pa smo imali zajednički ručak, večeru, ali mi to više ne možemo. Jako teško hodamo, teškonam je po stepenicama, tako da ne idemo nikud. Čujemo se s kćerima svaki dan, stvarno su jako brižne. Ali neka velika slavlja više nisu za nas.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”