Treba li država omogućiti teško bolesnima eutanaziju?

Postoje teške neizlječive bolesti da oboljeli više ne žele živjeti. Imaju li pravo na dobivanje lijekova kojima će počiniti samoubojstvo? O tome U Njemačkoj mora odlučiti njemački Savezni ustavni sud, javlja Deutsche Welle.

Harald Mayer je toliko bolestan da više ne želi živjeti. Nekad je radio kao vatrogasac, a onda je obolio od multiple skleroze (MS). Već 20 godina pati od te teške bolesti. Danas je osuđen na invalidska kolica i danonoćnu pomoć njegovatelja. Svoju svakodnevicu naziva “mučenjem”. “Želim okončati svoj život”, kaže ovaj 49-godišnjak. “Ja trebam pomoć 24 sata dnevno, čak i ako me zasvrbi na glavi”, priča Harald Mayer. On se plaši daljnjeg pogoršanja svoga stanja – jer onda više neće moći samostalno gutati lijekove.

Harald Mayer je bio jedan od tužitelja u postupku pred Upravnim sudom u Kölnu. Tužitelji su tražili dopuštenje za nabavku lijekova za izvršenje samoubojstva. Sud je jučer (19.11.) donio odluku kojom je spor na daljnje rješavanje uputio Saveznom ustavnom sudu. Da je to jedina prava adresa za rješavanje tog pitanja složili su se svi sudionici postupka: i sud, i tužitelji, i tuženi.

Gdje su granice zakonitosti?

Pravno gledano postoje određene nejasnoće. U Njemačkoj je u određenim slučajevima dopuštena pasivna (uskraćivanje lijekova i mjera za produženje života) i indirektna eutanazija (prekid života na zahtjev pacijenta). Aktivna eutanazija je zabranjena i za nju je predviđena zatvorska kazna. U praksi se postavlja pitanje gdje su granice pasivne i indirektne eutanazije.

Nakon što je 2017. godine i Savezni upravni sud potvrdio da se u ekstremnim slučajevima može dopustiti nabavka smrtonosne doze lijeka, Harald Mayer je podnio zahtjev Saveznom institutu za lijekove i medicinske proizvode da mu se odobri nabavka narkotika natrijevog pentobarbitala. Isto je zatražilo još 110 bolesnika. No taj zahtjev je odbijen i to po nalogu saveznog Ministarstva zdravstva koje je priopćilo da zadaća države ne može biti “aktivna podrška činu oduzimanja života” i pozvalo se na važeće zakone.

Gladovanje do smrti

Prijepor oko eutanazije već godinama polarizira njemačko društvo. Ni djelatnici palijativne skrbi nisu sigurni u to koliko daleko smiju ići u olakšavanju muka oboljelih od neizlječivih bolesti. Dok predsjednik Njemačkog društva za palijativnu medicinu Lukas Radbruch kaže da je postao liječnik kako bi ljudima pomogao, a ne okončao nečiji život, liječnik palijativne medicine Benedikt Matenaer ne želi isključiti mogućnost da će jednog dana pacijentu pomoći kod samoubojstva. On smatra sramotnim za društvo da smrtno bolesni ljudi moraju gladovati do smrti ako više ne mogu podnijeti svoje patnje.

Istovremeno ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana Njemačke želi legalizaciju aktivne eutanazije. Tako se u anketi provedenoj u travnju ove godine za legalizaciju izjasnilo 67 posto ispitanika, dok je 17 posto bilo protiv.

Sada je na redu Savezni ustavni sud, na čiju će se odluku morati čekati najmanje godinu i pol do dvije. “To je vrlo dugo vrijeme”, kaže Mayer. Za njega je svaki dan života veliki izazov.