Svi od vas očekuju da budete sretni. Knjige o samopomoći prepune su savjeta o tome kao prestati brinuti, potaknuti sreću i odbaciti negativne misli; šefovi žele vidjeti entuzijazam na radnom mjestu, a jedini ispravan odgovor na pitanje “Kako si?” jest “Odlično!” No prema mišljenju Svenda Brinkmanna, profesora psihologije na Sveučilištu Aalborg u Švedskoj, kultura pozitivnog razmišljanja ima i svoju negativnu stranu, prenosi portal GQ.
Sreća jednostavno nije primjerena reakcija na mnoge situacije u životu, kaže Brinkmann čiji je bestseler “Stand Firm: Resisting the Self-Improveemnt Craze” (Biti odlučan: Kako se oduprijeti pošasti samo-pomoći; u slobodnom prijevodu) rasprodan u rekordnom roku. Štoviše, glumljenje sreće može nas ostaviti emocionalno osakaćenima.
“Vjerujem da naše misli i osjećaji moraju biti ogledalo svijeta. Kad nam se dogodi nešto loše, mora nam biti dopušteno da imamo negativne misli i osjećaje vezane uz taj događaj jer na taj način zapravo razumijevamo svijet“, kaže Brinkmann.
“Svijet je s vremena na vrijeme doista prekrasan, no on je ponekad i tragičan. Važni ljudi u našem životu umiru, gubimo ih, a ako smo naviknuti na to da su nam dopuštene samo pozitivne misli i osjećaji, realnost će nas kad-tad pogoditi puno gore i intenzivnije.”
Diktatura sreće
Naravno, nije loše niti pogrešno biti po prirodi osoba vedre naravi ili pročitati s vremena na vrijeme koju knjigu o samopomoći, kaže Brinkmann. Problemi nastaju kad sreća postane obaveza. Na radnom mjestu, na primjer, gdje poslodavci često očekuju pozitivno radno okruženje, a ne iskreno iznošenje problema i pri čemu zahtijevani prikazi sreće u sebi nose nešto totaliratno. Brinkmann takvu sreću po nečijoj direktivi povezuje s “kontrolom misli”.
U SAD-u je obavezna sreća na radnom mjesto postala i predmetom sudskog spora kad je u svibnju 2016. donesena odluka da T-Mobile ne smije od svojih zaposlenika zahtijevati da konstantno budu vedri i nasmijani. U isto vrijeme, mnoge kompanije troše ogroman novac pokušavajući osigurati sreću svojih zaposlenika, no to ne čine iz altruizma.
“Kad ste u kontaktu s ljudima i radite u timovima, osobine vašeg karaktera postaju jako važne. To je razlog zašto im se pridaje puno pažnje i zašto se želi iskoristiti emocionalni život ljudi”, kaže Brinkmann. “Mislim da pozitivnost ima i svoju tamnu stranu. Naši osjećaji lako mogu postati komoditet što znači da se vrlo lako možemo otuđiti od nekih emocija.”
No, obavezna sreća nija samo problem na radnom mjestu. Iako je uobičajeno nekome koga vidimo u prolazu odgovoriti s kratkim “Dobro!” ako nas pita kako smo, postoji rizik da naša uvijek nasmijana i pozitivna lica za javnost zavladaju javnom sferom. Naposljetku, ona pristojna pozitivnost ne bi smjela zabraniti svaki razgovor o nevoljama i traumama s bliskim prijateljima.
Pošast samopomoći
Pritisak da budemo sretni, dio je pošasti samopomoći. Takve knjige i priručnici koji nastoje ljude naučiti da budu sretni, mogu potaknuti potencijalno štetan stav o osjećajima, kaže Brinkmann. Ideja koja se onda provlači kroz takve tekstove je da su nesretni ljudi sami krivi za svoju nesreću.
Na koncu, negativne emocije imaju važnu i zdravu ulogu u načinu na koji vidimo i razumijemo svijet. Sram i krivnja su ključni za osjećaj moralnosti. Ljutnja je pravilan odgovor na nepravdu. Tuga je način na koji se nosimo s tragedijom. Sreća je također dobra. Samo ne baš svo vrijeme.
