Zašto volimo zombije, vještice, vampire i sav taj strah?

Strah i želja su na prvi pogled različiti osjećaji. No u stvarnosti često idu ruku pod ruku. Novinarka Deutsche Wellea potražila je odgovor na pitanje zašto se ljubitelji strave i užasa tako rado plaše.

O moj Bože, tamo ne smijem – ali ne smijem ni ostati ovdje. Srce mi lupa. Usta su mi suha. Put preda mnom je obavijen gustom maglom. Iz zvučnika se čuju prijeteći zvukovi. Oprezno stupam u maglu. Odjednom pred mene iskače mutant zažarenih očiju. Urla na mene, ja urlam zajedno s njim i bježim.

Jedna djevojka pokazuje na mene smijući se, ali onaj tko se posljednji smijao je bio građevinski radnik obliven krvlju koji joj se prišunjao s leđa i gurnuo ju. Smijeh joj se pretvorio u vrisak kada je krenuo za njom.

Biznis sa strahom

Spomenuti mutant i građevinski radnik su samo dvije od 280 detaljno kostimiranih kreatura koje plaše posjetitelje zabavnog parka Movie Park Germany u Bottropu. Tu su također i kuće straha u kojima se posjetitelji mogu i dobrovoljno suočiti sa svojim najvećim strahovima.

Dok čekam u redu da uđem i vidim tu “atrakciju”, većina ljudi oko mene kao da se raduje tome što će u narednim minutama biti na smrt preplašena. Zašto je to tako? Kako netko može svojevoljno ići na mjesto na kojem će doživjeti panični strah?

Igra sa strahom i uzbuđenjem

Odgovor psihologa na moje pitanje glasi: želja za strahom. Na prvi pogled zvuči paradoksalno. Ali tu se s pravom govori o “pomiješanim osjećajima”. Trenuci straha se smjenjuju s trenucima opuštenosti. “Nešto nas jako uplaši, ali trenutak kasnije nam je već jasno da nismo u opasnosti”, kaže psiholog Peter Walschburger sa sveučilišta u Berlinu, član Njemačkog društva za psihologiju.

Ti pomiješani osjećaji su duboko usađeni u čovjeka. Strah je dobar za proces preživljavanja jer upozorava na opasnost, a želja za uzbuđenjem i zadovoljenjem strasti osigurava daljnje razmnožavanje. Ali da bi netko kao tinejdžer ili odrasla osoba mogao osjetiti želju za strahom, najprije mora odrasti u okruženju koje je sigurno, u koje ima duboko povjerenje. “Dijete će biti otvoreno za nova iskustva u mjeri u kojoj je doživjelo povjerenje i sigurno okruženje”, kaže Walschburger.

Udari ili bježi

Što se točno odigrava u mozgu kada se čovjek uplaši, ovaj psiholog objašnjava na primjeru večernje šetnje šumom. “Već ste malo napeti i onda odjednom ugledate kako nešto gmiže u lišću”, kaže. Struktura koja je u mozgu odgovorna za preradu emocija, šalje signal upozorenja – opasnost, zmija! To bez mnogo razmišljanja dovodi do impulsa udari ili bježi.

Kako ćemo točno reagirati – to je različito od čovjeka do čovjeka. Veliki mozak neke ljude potiče da najprije racionalno razmisle. Na drugi pogled, ono za što smo mislili da je zmija može se ispostaviti kao bezazlena grana – strah je otklonjen i javlja se olakšanje. Ali postoje i ljudi koji u toj situaciji nisu u stanju ništa reflektirati i jednostavno samo žele što prije pobjeći od situacije ili reagiraju agresivno.

Način na koji će kraj šetnje ostati memoriran u mozgu već daje tendencije za ponašanje u budućnosti. “Onaj tko je prošao kroz takvu situaciju, jača svoje samopouzdanje i ubuduće će i dalje ići u šetnje šumom. Onaj tko je pobjegao, ubuduće će ograničavati svoj radijus kretanja i izbjegavati šumu”, objašnjava psiholog.

Horor kao ventil želja

Želja za osjećajem straha funkcionira samo kada se čovjek i pored užasne situacije osjeća sigurno. Na primjer, dok gleda film strave i užasa u kinu. “Horor-filmovi nam nude sigurnu varijantu plašenja kakvo ne želimo ili ne možemo imati u realnom životu”, kaže Christian Lenz, kulturolog s Tehničkog sveučilišta u Dortmundu. Jer, u kinu uvijek možemo zatvoriti oči, a kod kuće je moguće ugasiti televizor. Nesvjesni osjećaj sigurnosti pruža zaštitu.

Sada shvaćam u čemu je privlačnost plašenja. Ali, koncept filma strave i užasa otvara drugo pitanje: zašto ljudi na platnu gledaju brutalna ubojstva koja bi u realnosti sigurno osudili? “Ubojica u filmu može izvesti akcije koje sami ne možemo – svatko je bar jednom pomislio: uh, da samo mogu… To djeluje na gledatelje kao projekcijska površina”, objašnjava Lenz.

Pomišljam na jučerašnju večer dok sam vozila automobil. Jedan vozač mi je oduzeo prednost i ne bih jamčila da je u mom uzviku koji je uslijedio bilo samo pristojnih riječi. “Da ste sjedili u kabrioletu i da su Vas svi mogli čuti, izrazili biste se opreznije”, pretpostavlja Lenz. Horor i posebno filmovi strave i užasa nude ventil za misli i želje koje nisu spojive s društvenim normama.

Iako sada bolje poznajem želju za osjećajem straha, neću se s njom moći “sprijateljiti”. Za Noć vještica ću radije ostati kod kuće. (Ann-Christin Herbe, Deutsche Welle)