Marina Abramović o Titu: Bacila sam partijsku knjižicu u vatru i više se nisam okrenula

Najveća živuća konceptualna umjetnica Marina Abramović (72) otvorila je u subotu svoju retrospektivnu izložbu u Beogradu. Nakon 44 godine vratila se u radni grad.

Tom prigodom RTS je emitirao i dokumentarac “Razgovori sa čistačicom” koji prikazuje Abramović kako shrvana emocijama, nakon svih tih godina, obilazi točke koje su odredile njen život i umjetničku karijeru, ali i stan u kojem je živjela kao djevojčica. Sudeći prema rečenom, još uvijek se živo sjeća života u komunizmu, ali i epizode koja joj je skinula ružičaste naočale kada je riječ o tadašnjem društvenom uređenju.

“Majka mi je govorila da sam rođena 29. studenog, na Dan Republike. A kad se rodiš tog dana, onda ideš kod Tita pa dobiješ čokoladu i darove. Slikaš se s njim. Ali nikad me nije pozvao i nisam dobila čokoladu. Majka mi je govorila da je to zbog toga što nisam bila dobra. Nisam joj nikad bila dovoljno dobra. Tak kasnije sam shvatila da sam rođena 30. studenog i da je ona to govorila kako bi me kaznila”, ispričala je Abramović sjećanje iz djetinjstva.

Titov performans

Tita je kasnije, ipak, slušala uživo. “Sjećam se kad sam prvi puta slušala Titov govor na Trgu Marxa i Engelsa, imala sam možda 14 godina. Po prvi put sam osjetila što je to masovna hipnoza, što znači kad jedan ogroman broj ljudi sluša jedan glas. Sjećam se elektriciteta u mom tijelu. Kao da je svaki atom moga tijela bio naelektriziran zbog tog osjećaja mase koja misli na jedan način. I to je moje prvo iskustvo performansa pred velikom publikom.”

Kasnije, kao studentica, iskusila je Titovu autoritarnost, zbog čega je odustala i od članstva u Savezu komunista. “1968. godine demonstriralo se svugdje u svijetu. Svi su demonstrirali zbog raznih stvari. U Beogradu smo Titu postavili 13 zahtjeva; tražili smo slobodu govora, slobodu izražavanja, bolju hranu u studentskoj menzi, kulturni centar za studente… Bili smo na barikadama, a ja sam bila predsjednica partijske organizacije na Likovnoj akademiji. Bila sam komunist i vjerovala sam da se nešto može učiniti, ako si u sustavu”, prisjetila se ova umjetnica.

“Što god da on kaže, sve je završeno”

Čekao se Titov govor, objasnila je Marina, uz dogovor da će se studenti boriti do kraja, do ispunjenja svih zahtjeva. “Bilo mi je jasno da će biti barikada, da će doći policija i da nećemo odustati. Sjećam se da je Tito trebao govoriti u 3 poslijepodne. Prije toga sam otišla na partijski sastanak predstavnika svih fakulteta. Došla sam, a oni su samo pričali o zabavi koju će organizirati. Kada sam ih pitala o kakvoj je zabavi riječ, kada ne znamo hoće li prihvatiti naše zahtjeve, pogledali su me kao budalu i rekli su mi: ‘Što god da on kaže, sve je završeno. Imat ćemo zabavu!’ Nisam mogla vjerovati. Prihvatio je možda tri-četiri točke, a onda je bila zabava. Tada sam uzela partijsku knjižicu i bacila sam je u vatru. Nisam se nikad više okrenula”, objasnila je Abramović svoj razlaz s komunizmom.