Zagrepčanka Ljiljana Pranjić (52) na svojoj je koži osjetila i tešku bolest i nedostatak suosjećanja. Naime, grijeh joj je taj što ne izgleda loše.
Nedavno je u zagrebačkoj Glavnoj pošti pokušala podignuti paket. Kako je prije dva tjedna obavila treću operaciju ove godine i to zbog karcinoma, zamolila je ljude da je puste preko reda. Sve što je dobila jest „jezikova juha“ i prijekor onih koje je molila za pomoć. Sve je opisala u statusu na Facebooku pod nazivom “Zašto nije dobro izgledati dobro”. Prenosimo ga u cijelosti.
Operirana sam prije dva tjedna. Dok sam se oporavljala i
mirovala naručila sam malu lampu od jedne gospođe iz Slavonskog Broda koja ih
sama izrađuje. Volim svojim izborima podržati domaće kreativce. Volim svoje
novce dati onima koji stvaraju svojim rukama.
Ona ju je napravila i poslala HP ekspresom. Iako HP ekspres
traži od pošiljaoca broj osobe kojoj dostavljaju, njihov zahtjev je tek forme
radi, radi boljeg dojma. Dostavu su pokušali u ponedjeljak točno onda kada je
moj kirurg čupao konce iz mene. Nije im ni palo na pamet da me nazovu. Samo su
ostavili papirić.
Danas me moja R odvezla do Glavne pošte. Više nema samo
posebnog šaltera za podizanje pošiljaka nego su svi šalteri za sve usluge.
Čekala sam neko vrijeme i postalo mi je slabo. Shvatila da neću još sat vremena
doći na red.
Uočim krajičkom oka jednu gospođu s pločicom kak se vraća na
svoje mjesto, pristupim i zamolim savjet. Objasnim da sam nedavno operirana, da
mi nije dobro i da li ima načina da iznimno dobijem pošiljku preko reda. Gospođa
je u najboljim godinama, sluša me s empatijom i kaže “naravno”. I pošalje me na
šalter 9. Na šalteru 9 radi mlađa žena.
Otvaram zagradu. Zašto je važno da je prva gospođa u
najboljim godinama, a druga mlada osoba? Jer ja računam da osoba koja ima više
godina vjerojatno ima više životnog iskustva, vjerojatno je prošla uspone i
padove, doživjela par udaraca sudbine i da je posljedično empatičnija! Za mladu
osobu ne znam koliki joj je kapacitet za empatiju. Znam da se moj povećao s
mojim životnim nedaćama, a da je mlada verzija mene bila bedasta. Zatvaram
zagradu.
Ponovim priču mladoj ženi. Operirana sam prije dva tjedna,
nije mi dobro i ne mogu čekati itd … Ona me saslušala i nevoljko se složila.
Samo da odradi ženu prije mene koja čeka. Naravno.
Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je uslijedila
blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto
pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije
dobro. I dalje me ružno gleda. Izvlačim kartu raka. Uzaludno. Ja previše dobro
izgledam, kaže. Na to uskače i mlada osoba na šalteru. Ponavlja da previše
dobro izgledam. ?!?! Da li da se smijem ili plačem?
Voljela bih reći da sam ostala cool i da nisam digla glas na
gospođu koja je i dalje vikala na mene. Ili da sam joj nešto hladno i
dostojanstveno odrezala. Ali nisam. Nemam ja takvu prisebnost duha. Kada se
agresivnoj gospođi pridružio i jedan gospodin, ja sam samo pokunjeno izašla iz
pošte.
Nemojte dobro izgledati u Glavnoj pošti, pouka je ove priče. Neće vam vjerovati ako vam ne bude dobro.
