Pravobraniteljica Vidović nam je objasnila razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja

Broj starijih osoba koje trebaju nečiju pomoć i nemaju dovoljno financijskih sradstava, ali imaju nekretninu, iz dana u dan je sve više. Zbog toga je i sve više onih koji se odlučuju na potpisivanje ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju. Ideja takvih ugovora je da starija osoba dobije pomoć i njegu koja joj je potrebna, a njen njegovatelj nekretninu – prije ili poslije smrti osobe o kojoj brine, ovisno o tome koja vrsta ugovora je potpisana.

Nažalost, brojni su primjeri prijevara u kojima starija osoba ostane i bez potrebne njege i bez svoje nekretnine. Svjesna tog rastućeg problema, pučka pravo0braniteljica Lora Vidović organizirala je okrugli stol na temu “Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja” kako bi upozorila osobe da dobro provjere što potpisuju i da se zaštite na vrijeme. Razgovarali smo s gospođom Vidović i pokušali razjasniti neke stvari…

Kako se moglo čuti na okruglom stolu o dosmrtnom uzdržavanju, većina ljudi je čula za dosmrtno i doživotno uzdržavanje, no tek rijetki znaju u čemu je razlika. Možete li nam tu razliku ukratko pojasniti?

Naravno, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom. Rezultati istraživanja pokazali su da je više od dvije trećine ispitanika čulo za dosmrtno, odnosno doživotno uzdržavanje, no manje od sedam posto točno zna koja je razlika između njih, što pokazuje kako se o ovoj temi treba puno više govoriti. Mnogi su istaknuli da tu razliku znaju, ali ili je ne znaju objasniti, ili je tumače pogrešno. Važno je da svi građani, a pogotovo starije osobe na koje se ova tema najviše odnosi, razumiju koje su mogućnosti sklapanja takvih ugovora, koja su njihova prava i što točno njima dobivaju, kao i ono najvažnije, koji su rizici te kako se od njih zaštititi. U praksi se sklapa više ugovora o doživotnom, nego o dosmrtnom uzdržavanju, no neznanje starijih osoba da, potpisavši dosmrtno uzdržavanje, trenutačno ostaju bez imovine, taj institut čini izuzetno podložnim zloupotrebama.

Pravni institut dosmrtnog uzdržavanja zamišljen je kao jedan od načina na koji starije osobe mogu doći do adekvatne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija. Međutim, vrlo su česte zloupotrebe zbog kojih stariji ljudi ostaju bez svoje imovine. Možete li nam detaljnije opisati kako dolazi do zloupotreba, odnosno, možete li nam opisati neke stvarne primjere?

Tako je, institutom dosmrtnog uzdržavanja željelo se na još jedan način omogućiti starijim osobama da dođu do potrebne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija, no, umjesto toga, ova vrsta ugovora često je sredstvo zlouporaba, zbog čega stariji ostaju i bez skrbi i bez svoje imovine. Suprotno očekivanju, najveći broj zlouporaba dolazi od strane članova obitelji s kojima starije osobe potpisuju takve ugovore, a ne od trećih osoba, što je još jedna porazna činjenica. Na okruglom stolu istaknut je primjer ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema kojem je sin dobio stan vrijedan 250 tisuća eura, a otac zauzvrat 2.500 kuna mjesečno za smještaj, bez uključenih režija, bez definiranja ikakvih usluga skrbi ili pak troškova pogreba. I ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb potvrdila je da su, prema njihovim iskustvima, upravo problemi unutar obitelji najčešći razlog zlouporabe dosmrtnih ugovora. Tu bih svakako napomenula da se Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2017. godine, temeljem naših preporuka, pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene te članovima njihovih obitelji, zabranilo kao davateljima uzdržavanja sklapanje ovih ugovora čime se ipak umanjila mogućnost zlouporaba. Naime, više je pritužbi pokazalo kako su vlasnici obiteljskih i privatnih domova inzistirali upravo na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove su izmjene takvu praksu onemogućile.

Postoje li neki, barem okvirni, podaci o broju sklopljenih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i broju zloupotreba?

Činjenica da ova tema nije dovoljno istražena, niti postoje službeni podaci o broju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao niti o broju pokrenutih postupaka za njihovo raskidanje, potaknula nas je da provedemo ovo istraživanje, a rezultati su, između ostalog, potvrdili potrebu jačanja informiranja i edukacije. Predstavnica javnobilježničke komore iznijela je podatke da je prošle godine u uredima javnih bilježnika sklopljeno približno 6300 ugovora o uzdržavanju, od kojih je 21 posto o dosmrtnom, a 79 posto o doživotnom uzdržavanju. No, to su djelomični podaci jer ne znamo koliko je još takvih ugovora sklopljeno na sudu. O broju sudskih postupaka za raskid ovih ugovora Ministarstvo pravosuđa ne vodi podatke, pa ih niti ne znamo, a kada bi ti podatci postojali, mogli bi poslužiti kao temelj za osmišljavanje više učinkovitih mjera zaštite starijih osoba kada se s ovim problemom susretnu.

Osim informiranja građana, koje su još mjere predviđene i što se još može poduzeti kako bi bilo što manje prevarenih građana?

Gotovo 20 posto stanovnika Hrvatske osobe su starije životne dobi, a problem starenja stanovništva jedan je od naših gorućih problema jer se posljedice snažno osjećaju u cijelom društvu. To se posebno odnosi i na dugoročno planiranje brige za starije osobe, a to područje stalno pratimo i u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.

Isto tako, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, osobe starije od 65 godina u Hrvatskoj su i najizloženije riziku od siromaštva, njih čak 28,6 posto, dva postotna poena više nego u 2016., a one koje žive u samačkim kućanstvima, još i više, gotovo polovica njih. To pokazuje da mjere socijalne politike koje se provode nisu dobro usmjerene i ne daju rezultate, ali isto tako se otvara prostor za moguće zlouporabe. Kako bi se to spriječilo, uz jačanje informiranja i edukacije građana, već niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za primatelje dosmrtnog uzdržavanja, poput osnivanja registra pružatelja uzdržavanja, žurnost u postupanju sudova u slučajevima raskida ugovora, kao i osiguranje socijalnih usluga starijima koji su takve postupke pokrenuli. Pozitivan pomak svakako predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi iz 2017., a početkom 2018. godine na snagu je stupio i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je, isto na naš prijedlog, prepoznao starije osobe kao posebno ranjivu skupinu.

Ako netko posumnja da je žrtva zloporabe kad je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, što se može napraviti? Ima li više spasa nakon što je takav ugovor potpisan? Što napraviti ako je netko nama blizak žrtva takve prijevare?

Svakako je važno da se osobe koje smatraju da su žrtve prijevare posavjetuju s pravnim stručnjacima oko zaštite svojih prava i što prije zatraže pravnu zaštitu od suda, te eventualno razmotre mogućnost pokretanja postupka raskida ugovora. Pravni savjet moguće je dobiti i putem besplatne pravne pomoći. Nažalost, prevarene osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon sklapanja ugovora, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za njegov raskid. Kako je mahom riječ o osobama koje nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja i ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna. Zato je iznimno važno da sudski postupci u kojima se ovi ugovori raskidaju budu žurni, kao i da se za vrijeme njihova trajanja starijima omogući ostvarivanje prava iz socijalne skrbi. O tome smo razgovarali i na okruglom stolu i nadamo se da će i Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku razmotriti argumente za propisivanje žurnosti u takvim postupcima, kao i za ostale postupke vezane za uzdržavanje, odnosno propisivanje prava na korištenje socijalnih usluga tijekom trajanja postupka raskida, što sada nije slučaj.

Kako se zaštititi odnosno može li se ikako znati da nešto nije u redu s ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju jer, naravno, nisu svi takvi ugovori i općenito slučajevi – zloupotreba?

Pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju važno predvidjeti sve potencijalne situacije. On mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan”, u suprotnom dolazi do problema. Primjerice, završi li primatelj usluge u domu, ugovorni odnos može se zakomplicirati ako nije jasno ugovoreno plaća li se dom iz njegove mirovine ili je plaća uzdržavatelj te što u tom slučaju s mirovinom. Također, primatelju uzdržavanja savjetuje se da se za njega upiše služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja na imovinu koju daje davatelju uzdržavanja, kao i stvarni teret uzdržavanja, a u većini slučajeva može se upisati i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine bez njegove suglasnosti. To su samo neke od mogućnosti kojima se smanjuje mogućnost zlouporabe, no, nažalost, nje će biti i dalje, pogotovo dok se ovom problemu sustavnije ne pristupi. Najveća ulogu tu svakako imaju institucije, ali veliku odgovornost imaju i pravni stručnjaci poput javnih bilježnika, sudaca, odvjetnika, pravnika u centrima za socijalnu skrb, udrugama civilnog društva, kao i mediji. Isto tako, sklapanje takvih ugovora trebalo bi prepustiti pravnim stručnjacima koji tijekom postupka utvrđuju volju stranaka i uvjeravaju se u njihovu sposobnost poduzimanja pravnog posla, savjetuju ih o pravnim posljedicama raznih mogućnosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja, sastavljaju ugovor, tumače njegove odredbe i drugo. Najgora varijanta je kad osobe same sastavljaju ugovore prema “špranci” s interneta jer često imaju i pogrešnu predodžbu o stvarnim značenjima pojedinih odredbi što svakako otvara prostor potencijalnoj zlouporabi.

Sindikat umirovljenika Hrvatske svojedobno je pokrenuo provjeru koliko osoba i pod kojim uvjetima u raznim oglasima nudi uzdržavanje starijim osobama. Kažu da su došli do šokantnih podataka. Naime, takvih oglasa ima jako puno, ljudi međusobno izmjenjuju ‘savjete’ kako do nekretnine bez dizanja kredita, neki ‘skrbe’ o više starijih osoba… Kontrolira li itko takve oglase i sklopljene ugovore?

Upravo zbog takvih slučajeva korisno bi bilo uspostaviti registar pružatelja uzdržavanja kako bi se jasno i transparentno vidjelo koliko je pružatelja uzdržavanja te o koliko osoba svaki od njih brine jer dobrobit starijih osoba mora biti na prvom mjestu. Razmatralo se proširenje ovlasti centara za socijalnu skrb u smislu davanja prethodne suglasnost za sklapanje ovih ugovora kao i provođenja nadzora nad ispunjenjem, no to nije prihvaćeno jer je važno da starije osobe zadrže svoju autonomiju i pravo samostalno donositi odluke, a nadzor nad ispunjenjem ugovornih obveza je u nadležnosti suda. Oko ovih tema svakako se treba još razgovarati i naći prihvatljivo rješenje u skladu sa zakonskim propisima kako bi se na najbolji način zaštitilo i primatelje uzdržavanja, ali i davatelje uzdržavanja koje savjesno i odgovorno obavljaju sve svoje obveze u skladu s ugovorom i zakonom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.