22. lipnja 1941. godine na dva mjesta nadomak Siska nastale su prve antifašističke partizanske jedinice u Hrvatskoj, ali i tadašnjoj Jugoslaviji. Upravo zbog toga današnji dan slavimo kao Dan antifašističke borbe.
Zapovjednik Sisačkog partizanskog odreda bio je Vlado Janić Capo, budući narodni heroj i general-pukovnik. Pripadnik odreda bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. U odredu su većinom bili Hrvati, pa se borilo uglavnom na hrvatskom području. Kraj Drugoga svjetskog rata doživjela su tridesetosmorica tih boraca. Kako su izgledali ti iznimno uzbudljivi dani, pročitajte u prilogu iz 1966. godine, objavljenom u zagrebačkoj Areni. Prilog prenosimo u cijelosti.
U rafineriji sisačkog Shella noćna smjena čekala je rano
ljetno svitanje. Monotonija noći prelazila je već pomalo u dosadu koju nije
moglo razbiti ni uporno treštanje limene glazbe s mnogih njemačkih
radio-stanica. Na povremena saopćenja o uspjesima Wermachta malo je tko obraćao
pažnju. Noć 21. i 22. juna 1941. nije obećavala ništa osim sivog i neizvjesnog,
iako ljetnog dana okupacije.
Negdje pred jutro radio je načas umukao, a onda je iz
mikrofona poteklo saopćenje njemačke vrhovne komande… Nastao je tajac. I
strojevi kao da su zašutjeli. Malo kasnije netko poluglasno primijeti: „Bogme,
tu se Hitler malo zaletio!“
Neizvjesnost je poprimila oblik nestrpljiva iščekivanja. Ljudi
su šutke pogledali prema radio-aparatu. Svi su željeli isto: potražiti na skali
Radio Moskvu i čuti saopćenje sovjetske vrhovne komande. Ali, ustaški doušnici
bili su u blizini. Nitko nije zamijetio kad je jedan mladić napustio posao i
požurio prema gradu.
Tišinu jutra remetili su koraci ustaške ophodnje i pojačana
buka vojnih transporta na željezničkoj stanici. Rani posjetilac oprezno pokuca
na vrata jedne kuće i iznenađenom domaćinu uzbuđeno saopći: „Druže Marijane,
Njemačka napala Sovjetski Savez! Radio je upravo javio…“ Vijest nije trebalo
ponavljati. Primivši obavijest, Marijan Cvetković, tada organizacioni sekretar
Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Sisku, znao je što mu je
činiti. Požurio je na periferiju, prema obiteljskoj kućici Janića.
Ostaje samo borba
Sekretar Okružnog komiteta Vlado Janić Capo, radnik
željezničke radionice u Sisku, a uz to član CK KPJ i CK KPH, kratko reče: „Znači,
nacisti idu do kraja. Ići ćemo i mi. Glavno da nas ne zateknu na spavanju. Dok
stigne Joso mljekar, bit će najbolje da obavijestimo ostale drugove.“ Ubrzo su
stigli ostali članovi Okružnog komiteta.
Lupajući kantama, prispio je i mljekar Joso Tuškanac, i on
član OK zadužen za rad na selu. Na kratkom sastanku nije bilo dvoumljenja o
onome što treba uraditi. Raspravljalo se jedino o tome kako da se što bolje
provede ranije donesena odluka: svi kojima prijeti hapšenje treba da napuste
Sisak i ostala mjesta. Iz skrivenih skladišta treba izvaditi oružje. Sastanak
je zakazan iste večeri u šumi kraj sela Žabna nedaleko od rijeke Odre.
Članovi Komiteta rastali su se u uvjerenju da je prestalo
čekanje i ilegalno pripremanje. Nakon odluke ostaje samo borba. Hitali su prema
Sunji, Kostajnici, Petrinji… da o odluci Komiteta obavijeste skojevce i
komuniste.
A skojevaca i članova Partije na sisačkom području nije bilo
malo. U samom Sisku djelovalo je 120 komunista i nekoliko stotina skojevaca, u
Petrinji, Kostajnici i Sunji 80 komunista i stotinjak skojevaca. Gotovo u svim
poduzećima i većini sela djelovale su ćelije KP.
Sisačka organizacija održavala je stalne veze sa centralnim
komitetima KPJ i KPH. Mnogi željezničari bili su spretni i pouzdani kuriri.
Prvih mjesec dana okupacije, prema direktivi CK KPH, u Petrinji je ilegalno
štampano prvih šest poglavlja „Historije SKP” u 5000 primjeraka i 20.000
letaka na njemačkom jeziku koji su kasnije poštom dostavljani njemačkim
vojnicima.
Većina toga materijala prebačena je u Zagreb, a dio su
komunisti spremili na tavanu crkve u selu Uratama. Bez znanja crkvenjaka, na
tom sigurnom mjestu bilo je pohranjeno i oružje što je po direktivi Partije
prikupljeno u aprilskoj katastrofi.
U maju su ustaše pohapsile dvadesetak komunista u Sisku,
prijetili im smrću i mučenjem ako budu bilo što poduzimali protiv
“nezavisne” vlasti i njemačkih okupatora. Pustivši ih nakon toga,
željeli su pokazati da znaju tko su komunisti i htjeli su ih zastrašiti i
natjerati na pasivnost.
Koliko im je to pošlo za rukom, pokazao je sastanak OK malo
nakon toga, kojemu je prisustvovao i član CK KPJ Josip Kraš. Članovi Komiteta
okupili su se noću u kući Ive Rukavine Siđe. Detaljno su raspravljali o
direktivama Partije za pripremanje ustanka. „Zadatak koji pred nas postavlja
Partija“, govorio je Kraš, „zahtijeva najveću hrabrost i odanost. Zadaci se
moraju izvršavati po cijenu života. Komunisti ne smiju više pasti u ruke
neprijatelja.“ U slučaju bilo kakve opasnosti komunisti odmah moraju prijeći u
ilegalnost, glasio je zaključak te noći.
Leci i protuneprijateljsko djelovanje osjetili su se na
svakom mjestu u sisačkom kraju. Istovremeno, pripremajući se za oružanu borbu,
komunisti pojačavaju akciju prikupljanja ratnog i sanitetskog materijala. Sve
je to pridonijelo da jutro 22. juna komuniste u Sisku nije zateklo nespremne.
„Pri donošenju odluke da se sastanemo na Odri nije bilo
kolebanja ni sumnje u njenu pravilnost. Okružni komitet donio je tu odluku
samostalno, bez posebne direktive višeg partijskog rukovodstva, ali dosljedno
slijedeći liniju i politiku Partije“, kazao je kasnije Vlado Janić. Vratimo se
sada samom provođenju odluke od 22. juna.
Prva akcija diverzantske grupe
Janić je biciklom stigao u Petrinju prije racije i
obavijestio drugove. Po pravoj ljetnoj sparini žurio je natrag, kako bi se i
sam što bolje pripremio za odlazak. Namjeravao je zaobići gradski centar i
neopaženo prići kući.
Međutim, na mitnici je bio zaustavljen. Iznenađenje puno
najgore slutnje trajalo je samo časak… Prepoznao je prijatelja iz vojske,
koji mu šaptom reče: „Vlado, čuvaj se! Ustaše hapse sve članove URS-a u
Capragu.“ Sekretar OK krenuo je odmah prema Žabnu. U pravi čas, jer svega dva
sata nakon sastanka, oko 8 sati prije podne, ustaše su krenule u raciju na
komuniste i njihove simpatizere koji su im bili poznati.
Međutim, ovi su na vrijeme bili upozoreni. Uzalud su agenti
čekali Janića, Cvetkovića i ostale kod njihovih kuća. Saznavši da je Cvetković
toga jutra vlakom pošao prema Kostajnici, odlučili su da mu postave zasjedu u
Capragu. Ali ni skojevci, koje je u međuvremenu
obavijestio Miško Gorički i drugi članovi Komiteta nisu ostali skrštenih ruku.
Preko Miće Mihovilovića i Nine Marakovića Cvetković je
prenio direktive komunistima u Sunji i Kostajnici. A na povratku, u Capragu,
skojevci ga spaziše prije agenata. Kratko upozorenje i on je požurio na izlaz
na suprotnu stranu od perona. Preko teretnog vlaka koji je već bio u pokretu
dohvatio se polja i sretno umakao potjeri. U međuvremenu se Joso Tuškanac
pobrinuo da na zborno mjesto stigne i dio sakrivenog oružja.
Kasno navečer iz svih pravaca, izgovarajući lozinku, stizali
su komunisti koji su izbjegli hapšenje. Među njima su bili i svi članovi
Okružnog i Mjesnog komiteta Siska. Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se
Vlado Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo
Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić
i drugi. Istovremeno su se na drugoj strani Siska u šumi Brezovici našli
drugovi Franjo Smolčić, Joso Malina, Drago Radovič, Franjo Knebl i još neki.
Oni koji su se okupili na Odri čamcem su prešli rijeku.
Razdijelili su oružje i dogovorili se o načinu održavanja veze sa Siskom i
ostalim mjestima. Altić je određen za vezu sa Siskom i on se vratio u grad, a
veza a Zagrebom uspostavljena je preko Petra Milkovića i Ivana Rukavine Siđe,
radnika željezničke ložionice.
„Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se
taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se
prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje
i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao
naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju“, objašnjava prvi
komandant odreda Vlado Janić. Zaista, već 23. juna odred je dokazao svoje
postojanje.
Diverzantska grupa pod vodstvom Ive Lovrekovića izvela je
prvu akciju na pruzi prema Zagrebu nedaleko od Lekenika. U sjećanju živih
članova odreda ostao je podatak da su raspolagali sa 12 kocaka trotila. Dio tog
eksploziva postavljen je pod šine i detoniran u času kad je nailazio vlak s
njemačkim transportom za SSSR. Kompozicija je zaustavljena, ali nije prevrnuta.
Međutim, ta je eksplozija odjeknula mnogo snažnije među
narodom, a i samim okupatorima. Još veću paniku izazvala je slijedeća
eksplozija pod vojnom kompozicijom ispred željezničke stanice u Sisku. Oštećen
je i most kod Blinjskog Kuta. Telefonske linije prekidane su na raznim
mjestima…
Odred je postajao sve jači
U logoru odreda udaljenom dva kilometra od sela Žabna život
je u međuvremenu poprimao sve više vojnička obilježja. Politički rad, vojna
obuka, noćne akcije…
U šumu Šikaru, u kojoj se odred nalazio, stigao je već
nekoliko dana nakon prvih akcija kurir s pismom Centralnog komiteta KPH u
kojemu je odobrena odluka Okružnog komiteta, ali je i naglašeno da treba hitno
stupiti u oružanu borbu s neprijateljem, a ne samo vršiti diverzije. CK je u
odred uputio i druga Tkalca, španskog borca, kao vojnog i diverzantskog
instruktora.
Zbog važnosti sisačkog područja za dizanje ustanka sredinom
jula sigurnim kanalima iz Zagreba dolazi i član CK KPH Ivan Rukavina. Formira
se operativno rukovodstvo odreda u kojemu se nalaze Janić, Tkalec i Cvetković. Nijemci
i ustaše nisu mogli dugo trpjeti prisustvo takvog susjeda kakav je bio Sisački
odred. Osim diverzija, na sisačkom području se pojaviše i leci umnoženi na
šapirografu u šumi Šikari.
Učestala su hapšenja u Sisku i okolici.
U zatvor je dospio i Ivan Rukavina Seljo. Mučen, nije ništa
priznao, tako da neprijatelj nije mogao saznati gdje se tačno nalaze partizani.
A odred je postajao sve jači i po broju ljudi i po naoružanju.
Odlučeno je da se 20. jula izvede prva prava borbena akcija.
Zasjedom koju je trebalo postaviti ustaškoj patroli uz prugu kod sela Greda
rukovodio je iskusni borac Tkalec.
Grupa se lagano približavala dogovorenom mjestu. Na ravnici
su mirno pasla stada konja. Zaokupljeni predstojećim susretom s neprijateljem,
borci su uzbuđeno zauzimali položaj. Shvaćajući osjećaj pred prvu borbu, Tkalec
je tiho objašnjavao: „Drugovi, u borbi ne pogađa svaki metak. Možda ni svaki
stoti. Treba pažljivo izabrati čas i onda osuti vatru.“
Oduljilo se vrijeme u zasjedi, koje u takvim prilikama i
inače sporo odmiče. Pred zoru je postalo jasno da patrola neće naići, ali ne i
to zašto je nema. Grupa se povukla prema logoru u Šikari. U pravi čas.
Čim su članovi grupe legli, izmučeni bdjenjem, do zemunice
dotrči stražar Ivo Hrelec: „Ustaše! Evo ih 200 metara od nas!“ I istovremeno
zaprašte i prvi pucnjevi. Kako su se u Šikari nalazila zapravo dva partizanska
logora međusobno udaljena stotinjak metara, borci prvog logora odmah prihvatiše
borbu u namjeri da se povuku prema selu Željezno.
Ustaše, a bilo ih je zajedno s policajcima i žandarima oko
pet stotina, onda usmjeriše svoj napad samo na tu grupu. Njihov streljački
stroj “češljao” je rafalima svaki grm. No kad je stigao do prvog
logora, ovaj je već bio evakuiran.
Partizani su odstupali pod vatrom. Štiteći odstupnicu
glavnini, poginuli su drugovi Ivo Lasić i Ivo Ogulinac Globa. To su bile i prve
žrtve Sisačkog odreda. Od 14 boraca iz prvog logora prema velikogoričkim selima
probilo se njih dvanaest.
Neprijatelj, međutim, nije otkrio drugi logor u kojemu se
nalazilo osam boraca. Dobro maskirani, s oružjem na gotovs, čitav dan su
promatrali kako ustaše pretražuju šumu. Nekoliko dana kasnije i ta se grupa
preko Siska uspjela izvući iz obruča i povezati s grupom koju je vodio Franjo
Knebl. Kompletan odred sastao se ponovo u Brezovici nedaleko od Siska. I ubrzo
se oglasio novim akcijama.
Stizali su i novi borci: intelektualci, radnici, seljaci iz
Siska i okolice. Početkom augusta odred je već brojio oko 60 ljudi. I bio je
sposoban da izvede uspješne napade na opčine Palanjak i Topolavac. Prerušeni u
domobrane, partizani su iznenadili stražu, spalili poreske knjige i vratili se
s plijenom od 30 pušaka, sandukom municije i pisaćim strojem.
Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi
Zaplijenjeno oružje i municija uskoro su i te kako dobro
došli. Baš uoči napada neprijatelja na logor u šumi Šikari štab odreda uputio
je drugove Cvetkovića i Tkalca s grupom boraca na Baniju. U to su vrijeme bande ustaških koljača
poduzele svoje po zlu poznate akcije “čišćenja” u srpskim selima
Banije. Tisuće ljudi sklonilo se na Šamaricu i druga brda. Pod vodstvom
komunista zbjeg se organizira a na Baniji se stvaraju i prvi partizanski
odredi.
Pravo oduševljenje zavladalo je među izbjeglicama kad je
među njih stigla grupa iz Sisačkog odreda. Borci s petokrakama bili su Hrvati i
nosili su vijesti o sve jačoj, organiziranoj borbi protiv okupatora i domaćih
izdajnika. Donijeli su i nekoliko pušaka na poklon braći iz Banije.
Partizani nisu mirovali ni u Brezovici.
Njihovi sve češći napadi ugrožavali su neprijateljske
postaje oko Siska i na samoj pruzi. Zato je opet pripremljena ofenziva. Ovaj
put mnogo ozbiljnija.
Satnik Moškov došao je iz Zagreba do komanduje operacijom.
Prema neprijateljskim izvještajima, u napadu no Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu
– partizanske položaje – sudjelovale su “dvije satnije vojske, satnija
ustaša poglavnikove bojnice, odio konjice te postrojbe ustaša iz Siska, Petrinje
i Sunje, ukupno 650 momčadi …”
Nakon opkoljavanja, pet neprijateljskih aviona tuklo je šumu
Zalukinju. Međutim, neprijatelj se nije usudio ući u samu šumu. Računajući da
se unutra nalazi bar 200 partizana, zadovoljio se samo da dobro blokira sve izlaze.
Svaki pokušaj približavanja šumi osujetili su partizanski strijelci. Nakon
sukoba izvidnice odreda i neprijateljske prethodnice u šumi Leklan odred se
povukao kroz grmljem i šašem obraslo područje u pravcu Siska.
Sisački partizani krenuli su prema Baniji, dok je ustaška
artiljerija bjesomučno tukla napušteni logor u Zalukinji. Tek kad su dobile
pojačanje, ustaše su izvršile napad na prazne položaje.
Na putu prema banijskim brdima kolona odreda ušla je u
srpsko selo Moštenicu. Srdačan doček priređen je hrvatskim partizanima koji su
dolazili da pomognu u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Nosili su i dosta
zaplijenjena oružja.
Nešto kasnije, krajem septembra, Sisački odred i nekoliko
banijskih formirali su jedinstveni Banijski odred. A krvno i borbeno jedinstvo
uspostavljeno je još ranije, zajedničkim napadom na žandarmerijske stanice
Klasnić i Gradac. U borbi s ustašama i žandarima poginuli su Stjepan Bezub,
Hrvat iz Sisačkog odreda, i Milan Kajgana, Srbin iz sela Borojevića.
„Tako je bilo u prvim danima ustanka. U toj borbi bratska krv se slila. Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi, skovali su tih dana neslomivo bratstvo i jedinstvo na Baniji i u ostalim krajevima naše zemlje“, rekao je između ostalog u svojim sjećanjima bivši komandant Sisačkog odreda Vlado Janić. (Ante Šeparović / Arena, svibanj 1966. / Yugopapir)