Zaklada Zajednički put slavi desetljeće postojanja. I njena upraviteljica Ines Vrban deset je godina na čelu ove organizacije. Kaže, Zaklada je osnovana na inicijativu Matice umirovljenika Hrvatske s ciljem zaustavljanja iskorištavanja građana treće životne dobi kroz institute doživotnog i dosmrtnog ugovora te podizanja kvalitete života starijih građana.
U međuvremenu je Zajednički put, iza kojeg kao zakladnik stoji Grad Zagreb, postao sinonim za kvalitetne programe namijenjene umirovljenicima, a prepoznatljivost je gradio i zapaženim medijskim kampanjama. Među najvidljivijim projektima organizacije su Superseniori i sajam Pravo doba. Gdje je Zaklada danas i koji su izazovi pred njom saznajte u razgovoru s upraviteljicom Vrban.
Na početku ovog razgovora možda bi bilo dobro čitateljima objasniti što je to zaklada. Čini se da je ta vrsta organiziranja dosta daleka ljudima.
Ljudi ne razumiju razliku između zaklada i udruga. Zaklade su prvenstveno financijske institucije i nemaju članstvo, za razliku od udruga. Ideja je da zakladnik osniva zakladu kako bi činila opće dobro za koje se zakladnik odluči.
Grad Zagreb se, dakle, odlučio za podizanje kvalitete života osoba treće životne dobi?
Jedina smo takva zaklada u Hrvatskoj. Kad smo počeli s radom, odlučili smo da nismo organizacija za transfer gradskog novca prema korisnicima, već smo usvojili koncept prema kojem sami osmišljavamo projekte i provodimo ih. Tako smo i napravili prvu stambenu zajednicu u Hrvatskoj. To je tema o kojoj treba progovoriti.
Pa progovorimo. Što je to točno stambena zajednica?
Imamo na Jarunu 4 stana apartmanskog tipa površine od 40 do 50 kvadratnih metara. Svaki apartman je zamišljen za dvije osobe, ali mogu ih koristiti i samci. Uvjeti su bili da su stariji od 65 godina, da imaju prebivalište u Zagrebu i da su psihofizički sposobni sami živjeti, uz našu potporu. To je oblik stanovanja koji treba razvijati. Ljudi su zadovoljni i imamo liste čekanja.
To su manje stambene jedinice od onih u kojima su ranije živjeli?
Da. Ostanu sami, djeca odu, partneri umru. Imamo varijantu da zajedno žive dvije sestre, dvije prijateljice ili samci. U suradnji s Udrugom Prisutnost organizirali smo da svi oni imaju sigurnosne narukvice kojima mogu pozvati pomoć u slučaju nevolje. U Senior centru pak cjelodnevno dežuraju naše djelatnice. Da im bilo što zatreba; od dostave hrane, odvoza na pregled, društveni život do spremanja stana; mi im to možemo organizirati. Oni i dalje žive samostalno, ali u ambijentu koji im pruža dostojanstvo.
Kapaciteti su, nažalost, vrlo mali.
Da, nažalost, taj model još nije zaživio u društvu. Nema ni političke volje. Stalno se govori kako će se napraviti neko naselje za starije. Puno je bilo najava i pokušaja, ali ništa nije zaživjelo.
Zašto?
Zato što mi uopće ne osluškujemo potrebe ljudi, već stalno maštamo kako će netko izvana doći i donijeti svoje dolare i eure. Kao, riješit će tako sve naše probleme. Neće! Zaklada se pokušava okrenuti prema ovih 70-80 posto nevidljivih. To su naši umirovljenici koji žive sami u stanu od 150 kvadrata i s mirovinom od 3.000 kuna. Oni dolaze na rub siromaštva, a nisu siromašni. Imaju kapital i vrijednost koju bi trebali znati pretočiti u svoju sigurnu starost. No oni ne mogu sami. Nemamo agencije koje bi se time bavile, podršku društva, politike…
Ali imamo mentalitet da se nekretnina ne smije prodati, već da se mora ostaviti potomcima, čak i kada ti potomci ne mare pretjerano za svoje roditelje.
Da, ali puno je ljudi otišlo iz Hrvatske, puno je te djece otišlo. Uz to, puno je samačkih staračkih domaćinstava. Mnogi ni nemaju djece. Nije to kao nekad kad su živjele tri generacije zajedno pa su se mladi brinuli o starima. Ljudi moraju početi razmišljati na način da se sami pobrinu za sebe. Da, bez obzira na broj djece, sami osiguraju svoju starost. Psihologija života na ovom prostoru je takva da je privatno vlasništvo svetinja…
Ako nemate vlastiti stan ili kuću, niste uspjeli kao čovjek?
Točno. Nije uopće važno kakva vam je bila kvaliteta života, jeste li vidjeli svijeta, putovali, imali hobije… bilo što. Važna je samo ta cigla i ti kvadrati pa ih se, naravno, teško odreći. Ako su ljudi sve uložili u to, ako su se i djeca odricala zbog gradnje kuće, nije čudno to precjenjivanje.
Zbog svega ljudi su vrlo osjetljivi kada im se sugerira da aktiviraju nekretnine kako bi imali ugodnu starost. Sigurno će neki čitatelji zaključiti kako i mi sada zagovaramo iskorištavanje staraca. No stvari se, doduše sporo, mijenjaju?
Da, svaki četvrti Zagrepčanin je stariji. To je realnost. S druge strane, mladi ljudi koji ostaju ili će tek doći ovamo, svoju će egzistenciju osiguravati radeći za stare. Veliki dio poslova i usluga će biti usmjereni prema starima. Stari imaju kapital. Gledamo samo tu prosječnu mirovinu, ali gdje su kuće, vikendice i stanovi? Stariji imaju ogromnu nekretninsku štednju i to treba početi negdje ulagati. To se mora početi vrtjeti. Osim toga, srebrna ekonomija je treća po veličini u svijetu. To sve ukazuje da pitanje starenja i starosti nije samo biološki proces završne faze života. To je veliki biznis na kojem će se graditi poduzetništvo. Svako toliko me ljudi pitaju znam li nekoga pouzdanog tko može pomagati starijoj osobi, ali to je danas jako teško naći.
Ines Vrban (foto: Siniša Bogdanić)
Osim stambene zajednice, Zaklada vodi i Senior centar. Što se u njemu događa?
Na godišnjoj razini u njemu imamo preko 850 radionica; od likovnih, keramičkih, izrada nakita do zdravstvene i korektivne joge, gimnastike i nordijskog hodanja. Imamo i škole jezika. Uglavnom su zastupljeni engleski, njemački i španjolski. Ponekad, ovisno o volonterima, i talijanski. Osnovali smo i vlastiti istraživačko-edukacijski centar. Proveli smo tri velika istraživanja. Jedno od njih je istraživanje nasilja nad starim ljudima. To je prvo takvo opće istraživanje u Hrvatskoj. Obuhvatili smo 11 zagrebačkih domova, 540 korisnika i 500 djelatnika.
Što je istraživanje pokazalo?
U privatne domove ne možemo ući pa ne možemo znati što se kod njih događa. Ali pokazalo se da su korisnici domova za umirovljenike Grada Zagreba dosta sigurni i osjećaju se dobro. Ima nekih elemenata zlostavljanja, ali ti su često posljedica needuciranosti. Neophodna je edukacija djelatnika, ali treba educirati i korisnike koji često ne znaju prepoznati da je netko nasilan prema njima. Pogotovo ako su došli iz neke odgojne sredine u kojoj je normalno da ih se vrijeđa, da im netko nešto uskraćuje, da ih primorava na plaćanje nečega što ne trebaju plaćati. Ima puno stvari na razini neznanja. Ima ih i na razini srama. A s druge strane, ne ulažemo u djelatnike. Oni su pregoreni, loše plaćeni i ne znaju. Nekad, recimo, neka njegovateljica ne zna da nije u redu jako stisnuti na ruku, odgovoriti neprimjereno. Nitko s njima ne radi. Istraživanje ćemo objaviti krajem godine.
A ranija istraživanja?
Pokazala su da se ljudi u domovima osjećaju bolje nego u kućanstvima. I da se najveći oblik zlostavljanja događa u javnim prostorima i institucijama; od tramvaja, banaka do šaltera i dućana. Tu su doživjeli verbalna i psihološka zlostavljanja. Obitelj je siva zona. Pogotovo što se tiče financijskog iskorištavanja i ugovora o uzdržavanja. Najčešće se to događa unutar obitelji ili kruga bliskih ljudi.
Vratimo se radionicama koje organizirate za umirovljenike. Tko na njih dolazi? Čini mi se da je starije dosta teško aktivirati, izvući iz kuće i motivirati da naprave nešto za sebe.
I to je dio našeg mentaliteta i odgoja. Sve se jako brzo mijenja pa se mijenja i to. Teško je doći do ljudi, jer kad odu u mirovinu – imaju period prilagodbe. Neki se nađu u baka-servisu, a ovi koji tu opciju nemaju znaju postati osamljeni, upasti u anksiozna stanja pa se sve poklopi s malom mirovinom, gubitkom partnera koji ih dodatno financijski oslabi. Puno je tih elementa zbog kojih se povlače i teško ih je „izvući“.
Oni koji izlaze, vrlo su aktivni i teško ih je uloviti koliko su zauzeti. Od organiziranja izložbi do proizvodnje nakita. Ugodno me iznenade, recimo na varaždinskom Špancirfestu, kad vidim da prodaju nakit. Jedan dio njih je nezaustavljiv. Uvijek se mora naći vođa i njih pet koji drže cijelu priču.
Imam osjećaj da su i vrlo kritični. Kao da im ništa nije dovoljno dobro, a ako je nešto dobro, onda traže skrivene motive iza svega. Nisu li ljudi danas skloniji pokuditi nego pohvaliti?
To je preslika društva u kojem živimo. Skloni smo kritiziranju i nepovjerenju. U medijima je sve postalo senzacionalističko. Samo su afere, prevare, otimanja… vrlo je malo afirmativnih tekstova.
Ali iskustvo našeg portala jest to da afirmativne i takozvane “lijepe” tekstove pišemo za sebe. Ono što se kaže – za ugled. Jer ih nitko ne čita.
Ali s druge strane kad se organiziraju humanitarne akcije i treba skupiti neke novce, tu smo prvi. Moja teorija je da smo u prvobitnoj akumulacija svega. Treba biti uporan. Znam da je sve tržište. Doći će nove generacije koje će drugačije razmišljati. Cijelo društvo se na to mora pripremiti.
Dosta često u javnim nastupima ističete da su zagrebački umirovljenici privilegirani u odnosu na ostatak Hrvatske. Kako?
Da, na više razina. Zagreb ima socijalni program za građane u potrebi; od kvalitetne pučke kuhinje do stambenog zbrinjavanja; ima sve što treba starima i nemoćnima. S druge strane, Zagreb jako podržava civilno društvo i udruge. S treće, pak, u ostatku Hrvatske nema dovoljno ljudi koji bi se bavili sa staračkim stanovništvom. Čak i da se neki novac tamo pošalje, nema se tko s njima baviti. U dobrom dijelu Hrvatske su poluprazna staračka sela. To je i skupo. U Zagrebu napraviš radionicu, ljudi sjednu na tramvaj i dođu kako bi zadovoljili neke svoje potrebe. Drugdje je to nemoguće.
Za kraj, otkud vi u ovoj priči?
Pa i ja idem prema toj trećoj dobi. (smijeh) Priča me drži jer je bila jako inovativna. Kad smo krenuli sa Zakladom, nitko nije znao što bi s tim. Bila je to ideja u zraku. Ali ja sam i socijalni radnik i ne mogu pobjeći od struke. Uporna sam u ovome jer mislim da je to, čak i iz praktičnih razloga, budućnost. Starenje stanovništva je tema za naredna desetljeća, ne samo za Hrvatsku, već i za Europu. Ta tema se već bavi nama, a mi bi se trebali baviti njome.
Osim toga, ne mislim da je starost negativna. Dapače, puno puta sam vidjela da među ljudima s kojima sam radila ima puno više života i energije, nego u bitno mlađima. Starost ima i privilegiju da možete reći što želite, otvara vam neke slobode koje nemate u radnom vijeku koji vam stalno postavlja neke uvjete. U starosti imate mirovinu koju imate. Možete ostati bez nje jedino ako država propadne, a onda propadamo svi. Ne morate više nikome polagati račune i možete se, konačno, okrenuti sebi. Ako ste iole zdravi, najveća vrijednost starenja je ta da dolazi vrijeme u kojem imate pravo biti ono što jeste. To je privilegija ljudi koji dožive starost.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
