Smije li Vlada potrošiti dva milijuna kuna za kampanju protiv referenduma?

Koliko će Ministarstvo rada i mirovinskog sustava potrošiti na kampanju u kojoj se, između ostalog, ide protiv sindikalnog referenduma “67 je previše”? U njoj se naime tvrdi da je mirovinska reforma sjajna te da bi referendum naše potomke mogao koštati 45 milijardi kuna? Telegram doznaje da je riječ o dva milijuna kuna, no službenu potvrdu iz Ministarstva nisu dobili.

“Ovdje valja još jednom ponoviti da se radi o planu javne nabave, a ne potpisanom ugovoru. Dakle, ne može se kategorički tvrditi da je riječ o tolikim troškovima, ali se može zaključiti da je Ministarstvo naš konkretan upit diplomatski ignoriralo”, piše Telegram.

“Prava je istina da javnost ne zna koliko su milijuna vaših kuna ulupali u protureferendumsku kampanju; niti znamo podlogu njihovih izračuna kojima plaše javnost. Dojam je da su bahati, ponašaju se kao da im nitko ništa ne može i kao da u našoj zemlji demokracija i nadzor nad djelovanjem vlasti – ne funkcioniraju. Prepali su se vlastitog naroda koji masovno potpisuje za vraćanje dobi umirovljenja na 65 pa ne prezaju od manipulacija, zastrašivanja i laži”, komentar je inicijative “67 je previše” objavljen na Facebooku.

Istovremeno komunikacijski stručnjaci putem istog društvenog kanala poručuju da trošiti javni novac na protureferendumsku kampanju nije grijeh.

“Može li mi netko objasniti, gdje je problem u tome sto Vlada javnim novcem informira građane o mirovinskoj reformi kroz informativno-edukacijsku kampanju?” pita Krešimir Macan, stručnjak za političko komuniciranje i svojevremeno savjetnik premijera Andreja Plenkovića (HDZ). U svojoj analizi Macan piše: “To je najnormalnija stvar koja se mora raditi kako bi građani mogli biti u prilici donijeti informiranu odluku i nositi se s posljedicama svojih odluka za svaku reformu. Kad se događala Istanbulska pokušali su napraviti problem od toga što smo platiti istraživanje 22.000 kuna, jer im nije odgovarao rezultat istraživanja.  Što je alternativa? Da Vlada radi napamet? Srećom je sada to donekle regulirano, a jedino pravo rješenje je da se Zakonom o referendumu registriraju „za“ i „protiv“ strana te da vode transparetno kampanju.“

“Sada imamo situaciju da inicijatori referenduma moraju prijavljivati troškove i financijere. Vlada i javni sektor ionako moraju informirati o svojim troškovima sukladno zakonima pa će se i to riješiti. Ali recimo da je trošak kampanje ovih 2 milijuna kuna – sve je po zakonu i kako treba. Ako su podaci iz spota točni, gdje je problem? Ja želim znati hoće li mi mirovina biti veća ili manja jer je netko drugi odlučio da se radi ili ne radi do 67. godine, a ne koliko je para potrošeno – to mi neće pomoći. To je isto manipulacija zar ne? Da se mene pita, objavio bi potrošen iznos, jer će ga ionako objaviti kroz tjedan ili dva sukladno praksi i zakonima. Onda se priča svodi na to jesu li podaci točni ili ne. Tj. hoće li građani temeljem tih informacija moći odgovorno odlučiti da daju ili ne potpis za referendum?” zaključuje Macan.

U stavu ga je podržala i komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić. “Jedino treba razmisliti je li  oglašavanje jedini način informiranja građana”, piše Mamić na Facebooku.