Iskreno, vjerujem da radni vijek treba produljiti, ako ćemo insistirati na anakronom mirovinskom sustavu, projektiranom za sasvim druge životne uvjete i demografska kretanja.
Osobno, radim posao koji volim i koji nije fizički zahtjevan. Iako “biračka baza” nefizički rad sramotno podcjenjuje i u slučaju referenduma poručuje da “piskarala mogu raditi do devedesete”, brojna istraživanja kazuju da novinarski posao skraćuje život. Pa ipak, ne mogu se zamisliti u mirovini sa 65 ili 67. Čak ni sa 70! Želim i vjerojatno ću raditi dulje. Ali to nije razlog da ne dam potpis za referendum.
Kao osoba s vlastitim stavovima koji (srećom!) nisu često u skladu s većinom, ali otvoren prema preispitivanju sebe, poslušao sam i argumente koje su nam protiv referenduma podastrijeli ministar Pavić, vodeći domaći ekonomisti, Europska komisija i HZMO. I s velikim dijelom izrečenoga se slažem, koliko mi to moje razumijevanje ekonomije dopušta.
Nisam preveliki ljubitelj sindikata, iako cijenim svaki uloženi trud u dobru svrhu. Kako ne plaćam sindikalnu članarinu i nisam sindikalno aktivan, unutarnje sindikalne probleme ostavljam (inertnom) članstvu. Sindikatima zamjeram što se oportuno (baš poput Vlade!) nisu zauzeli za izmjenu nekih drugih segmenata mirovinskog sustava, poput dijela nerealno velikih mirovina po posebnim propisima. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog socijalne pravde. No to ne znači da ne trebam potpisati.
Prigovaranje sindikatima je jednostavno glupo
Iritacija Severom, Ribićem ili Novoselom jest nagluplji mogući razlog za nedavanje potpisa, pogotovo ako za to vrijeme prdite u kauč i tipkate po Facebooku.
Jedan sam od onih koji, ako neće pomoći, sigurno neće ni odmoći prigovaranjem suštinski dobroj akciji. Poput recimo svih onih silnih nezadovoljnika koji su na društvenim mrežama javljali kako u njihovim mjestima “prokleti nesposobni sindikati” nisu organizirali potpisivanje. Isti ti ostali su nijemi ispod objava u kojima su organizatori tražili volontere za dežuranja na štandovima.
Potpisao sam za referendum svjestan činjenica da hrvatski radnik živi relativno loše, iznimno teško dolazi do zdravstvene skrbi i ima pravo proživjeti tih nekoliko godina u miru. Kada se ti uvjeti poprave, rado ću dati glas za produljenje radnog vijeka.
Tiče se svih nas
Jedan od razloga zbog kojih sam stavio potpis na potpisnu listu jest i taj što se radi o stvari koja se tiče svih građana RH i svi imaju pravo reći što misle. Za razliku od prethodnih, ova referendumska inicijativa ne zavlači se u tuđe postelje, ne pokušava civilizacijski napredak prikazati nazatkom i ne određuje tko je manje vrijedan član našeg društva.
Treba nam više od iscrpljivanja radnika
Vjerujem da bi nas referendum u uvjetima nedostatka kvalitetnih politika do 2040. godine zaista mogao “koštati” 45 milijardi kuna, kako tvrde ministar i HZMO. Stvarno im vjerujem! No u idućih 20 godina puno se toga može promijeniti, uključujući i mirovinsko zakonodavstvo. Osim toga, bez kvalitetne gospodarske politike – svi ćemo ionako potonuti.
Odluka se donosi na samom referendumu
Potpisati za referendum ne znači i konačno se odlučiti za poništenje mirovinske reforme. To je samo mogućnost da se do raspisivanja referenduma dodatno informiramo, a na birališta, za nekoliko mjeseci, izađemo s odlukom koju smo donijeli temeljem argumenata, a ne emocija. Bila ona ZA ili PROTIV.
Šamar bahaćenju
I glavni razlog zbog kojeg sam dao potpis referendumskoj inicijativi “67 je previše” jest taj da će dovoljan broj potpisa ojačati pregovarački kapacitet sindikata, radnika i budućih umirovljenika. Svih onih koje je Vlada tako bahato ignorirala tijekom donošenja mirovinske reforme.
