“Volimo li stare ljude i zašto ne?” Upravo je tako nazvana tema na najvećem hrvatskom forumu pokrenuta još davne 2013. godine.
U njoj su mladi pobrojali niz razloga koji im kod starijih idu na živce i za koje su uvjereni da su karakteristika baš starijih ljudi, ali i niz mišljenja zašto je takav stav pogrešan. Neki od ovih komentara mogli bi vas ganuti.
Ne smetaju mi sve dok se ne družimo
Ne smetaju sve dok ne uđu u prostor neke druge dobne skupine. A to može biti od petnaestogodišnjaka do pedesetogodišnjaka. U prostor će im ući ako previše borave skupa ili ako se savjetima žele ugurati u stvari koje se tiče tih ljudi osobno. Sve dok se svatko drži svojih vršnjaka nema nikakvog jaza. Problemi znaju nastati u trgovinama ili na nekim javnim mjestima no to je već druga priča.
Podsjećaju na smrtnost
Tko voli da ih naborana lica i zgurena tjelesa podsjećaju na vlastitu smrtnost i propadanje? Odnos prema starcima je lakmus papir na kojem se očituje sva naša (ne)ljudskost.
Generalna smetala
Ljudima se čini da su starci samo nepotrebno opterećenje i generalna smetala, a zapravo se baš u takvom mišljenju krije kvaka. Jer kako sijemo tako ćemo i žeti pa ako kao mladi preziremo starost, u vlastitoj ćemo starosti osjetiti taj prezir i na svojoj koži. Činjenica je da se granica starosti pomiče kako sam čovjek stari pa su tako tinejdžerima stari i tridesetogodišnjaci, a tridesetogodišnjacima pedesetgodišnjici. Kad se preko leđa prevali pol stoljeća, počinje se buditi očekivanje doživljavanja dublje starosti, iste one koja nam se kao mladima činila tako naporna i gotovo metuzalemska. Sveto ide u staž življenja u relativnosti materijalnog svijeta i zapravo je šteta što postoji taj antagonizam. Jer mladost svima neumitno prolazi, a rijetki su oni koji dožive lijepu, smirenu i sretnu starost.
Starost nije lijepa ni mudra, a i smrdi
Realno, u starosti nema ljepote, a baš ni mudrosti. Starci koje poznam su svi ogorčeni, ponavljaju se, jadikuju, kukaju i troše tuđu životnu energiju. Žao mi je starih ljudi i njihovih boli, njihove samoće, ali znam da i mene sve to čeka ako doživim starost. Znam da ni ja neću doživljavati humanost od strane okoline pa se ne zamaram starcima. Kod liječnika viđam stare ljude koji oko sebe šire svoj specifičan miris koji nije ugodan. Gledaju te pomno očima i nameću neku nelagodu. Ne, ne volim starce.
Unatoč predrasudama, starost može biti lijepa
Imam susjedu, bakicu od 89 godina. Živi u istoj kući s djecom, unucima i praunucima, ali u odvojenom stanu i nema puno kontakta s njima. Osim kad joj dođu uzet penziju. Njena obitelj je užasna, sve tri generacije, svi se međusobno kolju a baku omalovažavaju. Srela sam je jednom kako sjedi u vrtu i rekla mi je: “Znam da svi jedva čekaju da umrem, ali meni je ovdje tako lijepo. Ništa me ne boli, sjedim na suncu, heklam, jedem grožđe i gledam kako zriju paprike.” Ostala sam “paf”.
Zašto izdvajati po godinama?
Sviđaju mi se neki stariji ljudi, baš kao i neki mlađi. Nema to nikakve veze sa godinama, već sa njihovim karakterom, pristupom ljudima, načinu razmišljanja itd.
Ne smetaju mi
Stariji ljudi u meni bude osjećanje nježnosti baš kao i djeca. Valjda zato što zaista zatvaramo krug i postajemo djeca. Ne smetaju mi. Smrti sam se bojala dok nisam poradila na tome. Više se ne bojim.
Nedostaje mi baka
Spadam u one koji baš vole starije ljude. Slaba sam na njih. Vjerojatno zato jer sam rano ostala bez baka i djedova. Tako bih voljela imati baku ili djeda da poslije posla trčim k njima, da sjedimo na klupi, da brinem za njih. Kada čujem kolegicu, koja je majka troje djece i baka ju nazove da ju pita jeli se toplo obukla da se ne prehladi, zavidim joj. To je predivno. Ona će uvijek za nju ostati njena malena unuka.
Smrde, ne volim ih
Neka sam mizantrop, ali ne volim ih. Imao sam iskustva sa starim ljudima napretek i niti jedan nije ulijevao dobrotom. Smrde, ne mogu jasno izgovorit rečenicu, a od tebe traže da se dereš budući da su skoro gluhi. Užasno su zastarjeli po stavovima. Kakva mišljenja su stekli u svojim 20-ima, takva će im ostat do smrti. Beskonačno dugo te drže na telefonu i non-stop vrte jedno te iste trivijalnosti. Da ne govorim o face-to-face doživljaju. Sve to još kako tako podnosiš dok ne naiđeš na ogorčenog djetinjastog starca koji je zamrzio sve oko sebe, a opet mu je potrebna pomoć, jer zbog nepokretnosti ne može ni prstom mrdnut. Cijenim više ove gradske starce – poneki još uvijek džogiraju, odlaze u kazalište, aktivni su udrugama, voljni su se informatički obrazovati. Ovi seoski kao da su zabetonirani za svoju zemlju – “ovo je moje imanje, ne pem od tam ni mrtav”.
Previše ih se opterećuje dadiljanjem, pustite ih da žive
Volim. Obožavam svoju baku koja mi je najdraži član obitelji i trudim se što više joj pomagati i provoditi više vremena s njom. Voljela sam jako i svog djeda i drugu baku, ali su nažalost oboje umrli, pa mi je sad ostala jedino baka s mamine strane. Općenito kad god mogu pomognem starijima, nije mi problem ustati im u javnom prijevozu, otvoriti im vrata, pomoći s namirnicama, propustiti ih u redu i ostale sitnice. Danas je nažalost postalo kao popularno mrziti starije ljude, a smetnja su najčešće njihovim potomcima koji bi najradije da oni umru tako da oni dobiju gratis kuću u koju će naseliti sa ženom i djecom. Imam takav primjer u blizini. Žive u djedovoj kući, ali stalno ga vrijeđaju, pogotovo snaha, često se puta čuje: “Stari prdonja, kad ćeš već više otegnuti papke da imamo mir?” Meni je to neshvatljivo, dođeš u tuđu kuću, umjesto da pokažeš zahvalnost ti se iživljavaš na jadnom djedici. I općenito mislim da se starijim ljudima previše stavljaju na teret potomci i njihova djeca, stalni „baka servisi“ podmirivanje njihovih kredita i ostalih troškova, život u istoj kući i slično. Trebalo bi starije pustiti da prožive starost u miru, a ne stresu i dadiljanju. Tu ne spada povremeno druženje s unucima, naravno.
