Manjak osoblja u domovima, nepokretni leže po cijeli dan, ponižavajuća njega

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović prošle je godine nenajavljeno obišla decentralizirane domove za starije i nemoćne osobe u Rijeci, Belom Manastiru i na Visu.

Kako je izvijestila u Izvješću za 2018. godinu (.pdf), učinila je to da bi utvrdila razinu poštivanja ljudskih prava korisnika, posebno u situacijama koje bi mogle predstavljati ograničavanje slobode kretanja, a obuhvaćene su bile i dvije posebne teme: zdravstvena njega i prehrana korisnika. U nastavku pročitajte akcente Izvješća iz poglavlja “Domovi za starije i nemoćne”.

Nedostatak osoblja

Nedostatak osoblja i nadalje predstavlja problem. Primjerice, u Belom Manastiru nedostaje 38% medicinskih sestara i 37% njegovateljica, što značajno otežava obavljanje svakodnevnih poslova.

Neadekvatna skrb za dementne korisnike

Nadalje, domovi za starije u pravilu pružaju usluge smještaja korisnicima koji boluju od Alzheimerove ili drugih demencija, ali to vrlo rijetko iskazuju i naplaćuju, jer ne ispunjavaju sve uvjete za otvaranje posebnog odjela za smještaj dementnih osoba pa ne mogu zaposliti ni dovoljan broj djelatnika.

Stoga se korisnike s demencijom smješta s nepokretnim ili polupokretnim korisnicima na istom odjelu, što je nedopustivo jer je, sukladno Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, za osobe s demencijom potrebno osigurati jednu smještajnu jedinicu u kojoj može biti najviše 20 korisnika, a spavaonice mogu imati najviše dva ležaja, a potrebno je osigurati i odgovarajuće unutarnje uređenje, koje bi na njih djelovalo poticajno. Sve to nužno se odražava na kršenje prava korisnika, ali utječe i na veliku opterećenost osoblja.

Neadekvatan prostor, otežan pristup kolicima i Hitnoj pomoći

Neprimjereni uvjeti smještaja također mogu utjecati na sigurnost korisnika. Primjerice, u Domu u Belom Manastiru Odjel stacionara i dalje u prizemlju ima šest četverokrevetnih soba, što nije u skladu s Pravilnikom jer spavaonice za korisnike trećeg stupnja usluge mogu imati najviše tri ležaja. Između kreveta ima malo prostora, otežan je pristup invalidskim kolicima, a korisnici navode da je kod dolaska Hitne pomoći otežan i pristup nosilima.

Teše pokretni korisnici smješteni na vrhu zgrada

Iako su opremljene pozivnim uređajima, u vrijeme obilaska gotovo ni jedan nije bio u funkciji. Posebno zabrinjava da su nepokretni i teže pokretni korisnici bili smješteni u potkrovlju, umjesto u prizemlju, što bi značajno otežalo evakuaciju.

Nasuprot tomu, pozitivan primjer je Dom na Visu u kojemu su po katovima postavljeni znakovi uzbunjivanja te oznake za nužni izlaz iz zgrade. Dojavni uređaji (SOS zvona) po sobama signaliziraju u sobi glavne medicinske sestre i pokazuju vrijeme zvona, sobu korisnika i broj kreveta.

Nepokretni leže po cijeli dan

Nepokretni i teže pokretni korisnici, koji samostalno ne koriste invalidska kolica, u pravilu leže u krevetima po cijeli dan, vrlo rijetko ih se podiže, a na svježi zrak idu najčešće samo tijekom posjeta, uz pomoć članova obitelji. Jedna korisnica navela je da je njegovateljice nisu htjele posjedati u invalidska kolica jer se nije mogla sama odjenuti pa je molila pomoć pokretnih korisnica. S druge strane zaposleni navode da korisnike ne podižu jer oni to ne žele, no tijekom obilaska nekoliko njih su članovi NPM-a ipak motivirali na ustajanje.

Slijedom toga, sve osobe, osim onih za koje postoje jasne medicinske kontraindikacije, potrebno je poticati na podizanje iz kreveta, a na to je skrenuta pozornost v.d. ravnatelju Doma u Belom Manastiru. Nedugo nakon obilaska, obavijestio je predstavnice NPM-a da je odmah zatražio izradu plana izvođenja svih nepokretnih i teže pokretnih korisnika kojima to njihovo zdravstveno stanje omogućava, te da su korisnici već boravili na svježem zraku. Nitko od upitanih nije to odbio, a svoje veselje iskazali su pjesmom.

Umjesto u blagovaonici, jedu na krevetu

Nadalje, uočeno je da se korisnicima u stacionarnom dijelu obroci u pravilu serviraju u sobi na krevetu, iako im kućna pravila dopuštaju da objeduju u blagovaonici, a što bi većina rado činila. Postupajući po preporukama, svim osobama na stacionarnom smještaju Doma u Belom Manastiru omogućeno je, ako to žele, blagovanje u zajedničkom dnevnom boravku. Ovaj je Dom, nakon kontrolnog obilaska, u vrlo kratkom vremenu implementirao većinu preporuka i prijedloga te predstavlja primjer dobre suradnje s ustanovama koje obilazimo.

Bez fizikalne terapije na koju imaju pravo

Nadalje, zabrinjava što se korisnicima ne osigurava fizikalna terapija sukladno Pravilniku i propisima koji uređuju pravo na fizikalnu terapiju u kući. Tako ju, primjerice, u Domu na Visu gospođa koja je slomila kuk, uopće nema. Cijeli dan provodi u krevetu, iako bi voljela da je podignu i izvedu na terasu na svježi zrak, no uz svoj svakodnevni rad sestre to ne stignu.

I korisnica Doma u Belom Manastiru požalila se na nedostatnu fizikalnu terapiju, jer iako joj je priznato pravo iz obveznog zdravstvenog osiguranja na fizikalnu terapiju u kući, pet puta tjedno, ona ga ne ostvaruje, nego joj terapiju dva puta tjedno provodi fizioterapeut iz Doma. Korisnicima kojima je od HZZO-a priznato pravo na fizikalnu terapiju u kući to pravo mora biti omogućeno, a Dom bi trebao kontaktirati ugovornog privatnog zdravstvenog radnika, odnosno ustanovu koja provodi fizikalnu terapiju u kući.

Kupanje i njega korisnika bez osigurane intime

Također je nedopustiva praksa da zaposlenici, primjerice u Domu u Belom Manastiru, u zajedničkoj kupaonici istovremeno kupaju dvije osobe, bez zaštitne pregrade ili paravana, kao i da se prilikom obavljanja njege u višekrevetnim sobama paravani ne koriste, jer je to ponižavajuće. No nakon upozorenja, Dom je promijenio takvu praksu.