Pučka pravobraniteljica Lora Vidović prošle je godine nenajavljeno obišla decentralizirane domove za starije i nemoćne osobe u Rijeci, Belom Manastiru i na Visu.
Kako je izvijestila u Izvješću za 2018. godinu (.pdf), učinila je to da bi utvrdila razinu poštivanja ljudskih prava korisnika, posebno u situacijama koje bi mogle predstavljati ograničavanje slobode kretanja, a obuhvaćene su bile i dvije posebne teme: zdravstvena njega i prehrana korisnika. U nastavku pročitajte akcente Izvješća iz poglavlja “Domovi za starije i nemoćne”.
Nedostatak osoblja
Nedostatak osoblja i nadalje predstavlja problem. Primjerice,
u Belom Manastiru nedostaje 38% medicinskih sestara i 37% njegovateljica, što
značajno otežava obavljanje svakodnevnih poslova.
Neadekvatna skrb za dementne korisnike
Nadalje, domovi za starije u pravilu pružaju usluge smještaja
korisnicima koji boluju od Alzheimerove ili drugih demencija, ali to vrlo
rijetko iskazuju i naplaćuju, jer ne ispunjavaju sve uvjete za otvaranje
posebnog odjela za smještaj dementnih osoba pa ne mogu zaposliti ni dovoljan
broj djelatnika.
Stoga se korisnike s demencijom smješta s nepokretnim ili
polupokretnim korisnicima na istom odjelu, što je nedopustivo jer je, sukladno Pravilniku
o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, za osobe s demencijom
potrebno osigurati jednu smještajnu jedinicu u kojoj može biti najviše 20
korisnika, a spavaonice mogu imati najviše dva ležaja, a potrebno je osigurati
i odgovarajuće unutarnje uređenje, koje bi na njih djelovalo poticajno. Sve to
nužno se odražava na kršenje prava korisnika, ali utječe i na veliku
opterećenost osoblja.
Neadekvatan prostor, otežan pristup kolicima i Hitnoj pomoći
Neprimjereni uvjeti smještaja također mogu utjecati na
sigurnost korisnika. Primjerice, u Domu u Belom Manastiru Odjel stacionara i
dalje u prizemlju ima šest četverokrevetnih soba, što nije u skladu s
Pravilnikom jer spavaonice za korisnike trećeg stupnja usluge mogu imati
najviše tri ležaja. Između kreveta ima malo prostora, otežan je pristup
invalidskim kolicima, a korisnici navode da je kod dolaska Hitne pomoći otežan
i pristup nosilima.
Teše pokretni korisnici smješteni na vrhu zgrada
Iako su opremljene pozivnim uređajima, u vrijeme obilaska gotovo
ni jedan nije bio u funkciji. Posebno zabrinjava da su nepokretni i teže
pokretni korisnici bili smješteni u potkrovlju, umjesto u prizemlju, što bi
značajno otežalo evakuaciju.
Nasuprot tomu, pozitivan primjer je Dom na Visu u kojemu su
po katovima postavljeni znakovi uzbunjivanja te oznake za nužni izlaz iz
zgrade. Dojavni uređaji (SOS zvona) po sobama signaliziraju u sobi glavne
medicinske sestre i pokazuju vrijeme zvona, sobu korisnika i broj kreveta.
Nepokretni leže po cijeli dan
Nepokretni i teže pokretni korisnici, koji samostalno ne
koriste invalidska kolica, u pravilu leže u krevetima po cijeli dan, vrlo
rijetko ih se podiže, a na svježi zrak idu najčešće samo tijekom posjeta, uz pomoć
članova obitelji. Jedna korisnica navela je da je njegovateljice nisu htjele
posjedati u invalidska kolica jer se nije mogla sama odjenuti pa je molila
pomoć pokretnih korisnica. S druge strane zaposleni navode da korisnike ne
podižu jer oni to ne žele, no tijekom obilaska nekoliko njih su članovi NPM-a
ipak motivirali na ustajanje.
Slijedom toga, sve osobe, osim onih za koje postoje jasne medicinske
kontraindikacije, potrebno je poticati na podizanje iz kreveta, a na to je
skrenuta pozornost v.d. ravnatelju Doma u Belom Manastiru. Nedugo nakon
obilaska, obavijestio je predstavnice NPM-a da je odmah zatražio izradu plana
izvođenja svih nepokretnih i teže pokretnih korisnika kojima to njihovo
zdravstveno stanje omogućava, te da su korisnici već boravili na svježem zraku.
Nitko od upitanih nije to odbio, a svoje veselje iskazali su pjesmom.
Umjesto u blagovaonici, jedu na krevetu
Nadalje, uočeno je da se korisnicima u stacionarnom dijelu
obroci u pravilu serviraju u sobi na krevetu, iako im kućna pravila dopuštaju
da objeduju u blagovaonici, a što bi većina rado činila. Postupajući po
preporukama, svim osobama na stacionarnom smještaju Doma u Belom Manastiru
omogućeno je, ako to žele, blagovanje u zajedničkom dnevnom boravku. Ovaj je Dom,
nakon kontrolnog obilaska, u vrlo kratkom vremenu implementirao većinu
preporuka i prijedloga te predstavlja primjer dobre suradnje s ustanovama koje
obilazimo.
Bez fizikalne terapije na koju imaju pravo
Nadalje, zabrinjava što se korisnicima ne osigurava
fizikalna terapija sukladno Pravilniku i propisima koji uređuju pravo na
fizikalnu terapiju u kući. Tako ju, primjerice, u Domu na Visu gospođa koja je slomila
kuk, uopće nema. Cijeli dan provodi u krevetu, iako bi voljela da je podignu i
izvedu na terasu na svježi zrak, no uz svoj svakodnevni rad sestre to ne
stignu.
I korisnica Doma u Belom Manastiru požalila se na nedostatnu
fizikalnu terapiju, jer iako joj je priznato pravo iz obveznog zdravstvenog osiguranja
na fizikalnu terapiju u kući, pet puta tjedno, ona ga ne ostvaruje, nego joj
terapiju dva puta tjedno provodi fizioterapeut iz Doma. Korisnicima kojima je
od HZZO-a priznato pravo na fizikalnu terapiju u kući to pravo mora biti
omogućeno, a Dom bi trebao kontaktirati ugovornog privatnog zdravstvenog
radnika, odnosno ustanovu koja provodi fizikalnu terapiju u kući.
Kupanje i njega korisnika bez osigurane intime
Također je nedopustiva praksa da zaposlenici, primjerice u
Domu u Belom Manastiru, u zajedničkoj kupaonici istovremeno kupaju dvije osobe,
bez zaštitne pregrade ili paravana, kao i da se prilikom obavljanja njege u
višekrevetnim sobama paravani ne koriste, jer je to ponižavajuće. No nakon upozorenja,
Dom je promijenio takvu praksu.