Jako mi je žao što podstanari teško pronalaze stanove, ali moji su bili iz pakla

Imam jedan mali stančić u centru Zagreba. Dobila sam ga od roditelja još kao studentica nakon što su oni prodali kuću od pokojne bake u Slavoniji. Dakle, za imanje koje je uključivalo kuću s dva stana, gospodarsku kuću i poljoprivredno zemljište veličine gotovo jednog hektara, dobili smo dovoljno novca tek za jednu malu garsonijeru površine nekih 16 četvornih metara u Zagrebu. Tako je to bilo tada, a ništa bolje nije niti sada, koliko vidim. No to je jedna sasvim druga tema.

Moj mali stančić u suterenu meni je bio sve: moje malo gnijezdo, mala oaza, samo mojih nekoliko kvadrata. Tamo sam naučila kako je to živjeti sam. Naučila sam da se računi moraju plaćati na vrijeme, inače ti iskopčaju struju. Naučila sam da se brašno, šećer i jaja ne materijaliziraju sami od sebe u kuhinji, već ih netko mora kupiti. Naučila sam kako odabirom boja i namještaja učiniti vrlo mali prostor vizualno većim i ugodnim za život, kako odabrati majstora za sitne popravke, kako s njim pregovarati o cijeni i kako sljedeći put popravak obaviti sam.

Kad sam upoznala muža i preselila k njemu, moj mali stan smo iznajmili i on nam je zapravo plaćao račune što je bilo jako zgodno jer smo oboje imali male plaće i svaka nam je kuna dobro došla. Kad smo prvi put stavili stan u oglasnik, iznenadili smo se kako smo ga brzo uspjeli iznajmiti. Odmah se javila jedna studentica i rekla nam da su ovako mali i povoljni stanovi (tražili smo samo 1.000 kuna) prava rijetkost te da je ona prije stanovala u većem stanu s još nekoliko studenata, ali da je shvatila da u takvoj komuni nikad neće uspjeti diplomirati. Rekla sam joj da sam u tom malom stanu i ja, nakon višegodišnjeg otezanja, uspjela diplomirati tako da stan ima “dobru vibru za učenje”.

Ta prva stanarka je bila vrlo simpatična, stanarinu i režije je plaćala redovito i bilo mi je žao što je nakon par mjeseci otišla. No ubrzo smo dobili novu stanarku. Samo što su zajedno s njom došli i prvi problemi…

Simpatična, ali…

Iako je i s njom na početku sve bilo u redu i bila je vrlo simpatična, počela je kasniti sa stanarinom. Dogovorili smo se da bude 15. u mjesecu, a ona je počela uplaćivati po 10 i 15 dana kasnije i to nakon što bismo je mi više puta upozorili. Pomislila sam da možda jednako aljkavo plaća i račune i – bila sam u pravu. Struju je još koliko-toliko redovito plaćala jer bi joj je u protivnom isključili, ali komunalije je platila možda dva puta. Za otkazni rok smo se dogovorili da bude barem mjesec dana, no ona nam jednoga dana samo najavila da odlazi krajem tjedna. Nismo se previše bunili jer nam je bilo drago da je se riješimo. Poplaćali smo sve njezine zaostatke (naravno da ih ona nije podmirila, nego je samo dala petama vjetra!) i stan ponovno stavili u oglas.

Plaćala je, ali…

Sljedeća studentica koja se doselila u moj mali stančić uredno je plaćala račune internet bankarstvom kao i stanarinu. Nadali smo se da je to sad to i da smo našli poštenu podstanarku. Sve je to bilo u redu dok nismo vidjeli u kakvom je stanju stan nakon što je iselila. Dakle – užas! Zidovi su bili pljesnivi jer je gotovo svakodnevno sušila rublje u stanu – što smo je izričito zamolili da ne radi jer će se to u podrumskim i potencijalno vlažnim stanovima nikako ne smije raditi. U ostalom, i njoj će samoj biti daleko manje ugodno živjeti u takvom prostoru. Nadalje, vrata od ormara bila su razvaljena, umivaonik u kupaonici napukao, a priličan broj tanjura i čaša porazbijan. Niti ona se nakon što je iselila nije više javljala na telefon.

Stan je održavao, ali..

Ništa. Uredili smo stan i ponovno ga dali u oglas. Sljedeći stanar bilo je muškarac, također student. Stanarinu i račune plaćao je redovito jer smo mi to, nakon što smo se opekli nekoliko puta, počeli redovito kontrolirati, a i stan je držao u dosta dobrom stanju. Ali! Naš je novi stanar bio valjda jedini u društvu s vlastitom gajbom i svaki drugi dan je radio tulume radi kojih su nas zvali ostali stanari ponekad i usred noći, a pozive policiji nismo mogli niti izbrojati. Upozoravali smo ga da se stiša, objašnjavali mu da ga mi razumijemo, da smo i mi bili mladi, ali i da drugi ljudi imaju pravo na miran san, no nije se dogodilo ništa. I taj je otišao nakon nekog vremena, no srećom, za njim bar nisu ostali neplaćeni računi.

Bila je ugodna, ali…

Nakon još niza raznih manje ili više problematičnih stanara, došla je djevojka koja će postati naša posljednja stanarka, neka buduća medicinska sestra. Ona je bila ok i sve plaćala na vrijeme. Bila je doista vrlo ugodna i zadobila je naše povjerenje pa smo malo popustili s redovitim provjerama računa. Otišla je početkom jednoga ljeta i sve se činilo u redu. No tad je uslijedio šok! Stigla je razlika za struju od skoro 2.000 kuna! I opet smo je zvali, pitali zašto nije redovito plaćala, no ona nam je rekla da joj se čini (pazite: čini joj se!) da je taj račun za struju prevelik i da ga ona nema namjeru platiti. Čak niti zakonske mjere koje smo kasnije poduzeli (bila je uredno prijavljeni stanar kao i svi ostali) nisu urodile plodom. Zapravo, vi ste kao stanodavac posve nezaštićeni i podstanaru koji nije platio račun ili stanarinu ili je napravio neku štetu u stanu, možete samo staviti soli na rep.

Osim neplaćenih računa, šokirala nas je plijesan po zidovima zbog neprovjetravanja i sušenja robe u stanu, oštećen laminat i elementi od kuhinje. Ukratko, stan je ponovno trebao obnovu. Kad sam je u jednom razgovoru – u vrijeme dok mi se još javljala na telefon – pitala kad će podmiriti račune, ona mi je odbrusila da je još “dosta i platila s obzirom da je stan tako mali i vlažan”. Na to sam ju pitala zašto nije odselila kad joj nije bilo dobro te kakav ona stan očekuje za 1.000 kuna i je li svjesna da je to najjeftiniji stan u čitavom Zagrebu, malo se smela, nije znala što bi mi rekla.

“Ma da, cijena je ok, na to se ne žalim…”
“Pa da. Mi smo svjesni svih problema tog stana i zato smo stavili najnižu moguću cijenu. Što se nas tiče, mogli ste odseliti u neki šesterosobni penthouse na Pantovčaku.”
“Ali to bi mi bilo preskupo!”
“Ma dajte?? Nego što će sad biti s tom strujom?”
“Ja ipak mislim da je to previše za platiti. Ja nisam toliko potrošila!”
“Ali VI ste jedini živjeli u tom stanu! Tko je onda potrošio nego vi?”
“Ne znam. To je previše.”

I spustila mi je slušalicu. To je zadnji put da smo razgovarale. Zapravo, to je zadnji put da sam razgovarala s bilo kojim stanarom o bilo čemu. Ovo s njom i tom ogromnom razlikom struje otvorilo mi je oči.

Opet smo preuredili stan i sad ga iznajmljujemo preko Airbnba, internetskog servisa za iznajmljivanje apartmana. Zarađujemo dovoljno više da nam se to isplati, iako mi sad plaćamo račune u tom stanu. No nitko više ne kasni sa stanarinama, s računima… Nitko više ne suši robu u stanu, niti pravi neobuzdane tulume. Nikoga više ne moljakamo da ispoštuje ono što smo se dogovorili. Ako se što i ošteti, Airbnb automatski sjedne na račun gosta. Točno, imamo nešto više posla jer stalno mijenjamo posteljinu i čistimo, ali isplati se.

Tako da za kraj mogu reći – razumijem i suosjećam sa svima onima koji ne mogu naći stan za unajmiti ili su im stanovi preskupi, ALI…