Jeste li iklada čuli za Senior Theater? Poznavatelji engleskog jezika lako će prevesti ovu frazu: kazalište za starije. Takva kazališta pružaju starijim osobama šansu da pokažu svoju glumačku, pjevačku ili plesnu vještinu. Za neke je to i prilika da se napokon okušaju u nečemu o čemu dugo sanjaju ali nikad prije nisu imali prilike ili vremena, a zahvaljujući takvim projektima, neki će o njih možda i po prvi puta u životu stati na pozornicu i biti u središtu pažnje.
Zanimljivo, kazališta za starije jedna su od najbrže rastućih grana izvedbene umjetnosti, kako navodi Bonnie Vorenberg iz Senior Theatre centra u Portlandu u Sjedinjenim američkim državama. Naime, takvih kazališnih grupa samo u SAD-u ima čak 800, dok ih je 1999. bilo tek 79. Razlog porastu broja kazališta za starije ne treba tražiti samo u povećanom interesu i boljoj formi današnjih umirovljenika, već i u pojačanoj skrbi društva za starije osobe koja se onda očituje i u organiziranju takvih dramskih radionica.
Oni koji se odluče baviti glumom, mogu se podijeliti u tri kategorije: oni kojima je ovo prvi glumački pokušaj, oni koji su oduvijek željeli glumiti ali nisu imali prilike ili vremena i oni koji su se čitavog života bavili glumom i kazalištem pa to žele nastaviti i nakon odlaska u mirovinu. Kazališta za starije nemaju neku određenu formu, niti temu. To može biti i komedija, i drama, i mjuzikl, i romansa. Jedino je važno da se svi sudionici dobro zabavljaju i da im bude ugodno.
Kazalište za starije sve je češće i kod nas. Jednu takvu grupu pronašli smo u Centru za kulturu Maksimir te porazgovarali s njihovom voditeljicom Majom Sviben.
“Ovo nam je već treća sezona kako radimo, družimo se i pripremamo predstave. Naša dramska skupina zove se ‘Treći čin’. Osnovu grupe čine korisnici Doma umirovljenika Maksimir, no imamo i neke polaznike koji ne stanuju u domu nego samo dođu na probe”, priča nam Maja, inače dramaturginja i dramska pedagoginja s dvadesetogodišnjim iskustvom.
Maja Sviben (foto: Sandro Bura)
S obzirom da je u svojem dugogodišnjem kazališnom iskustvu radila s mnogim dobnim skupinama ljudi, zanimalo nas je jesu li dramske grupe umirovljenika po čemu specifične.
Da, to je doista zanimljivo. Naši polaznici imaju tu neku zaigranost kao da su djeca, a opet s druge strane prepuni su životnog iskustva pa je to doista zanimljiva kombinacija. Prije nego sam počela raditi ovdje u Centru Maksimir, radila sam s djecom i odraslim amaterskim glumcima pa je i meni bila novost imati grupu umirovljenika. Mogu reći da su doista sjajni pa mi je pravi gušt raditi s njima.
Zanimalo nas je kako izgleda stvaranje predstave? Radi li se po nekom dramskom predlošku?
Kad započnemo rad na predstavi, prvo krenemo s uvodnim radionicama pa se tek onda bacimo na samu predstavu. Poučavam ih kako izgleda dramska improvizacija pa onda iz te improvizacije na kraju nastane predstava. Mislim da je baš ta improvizacija za polaznike sjajna jer se opuste, budu životni, a ne moraju učiti tekst što bi nekima možda predstavljalo problem. I sama predstava onda nastaje iz tih improvizacija, iz njihovih priča i ideja ali tako da sâm tekst baš nije konktretno zapisan.
Koje su teme veših predstava?
Dosad smo imali dvije predstave. U jednoj se radilo o otvaranju posredničke agencije za sklapanje veza i brakova unutar jednog doma umirovljenika, a u drugoj je bila riječ o godišnjici mature na kojoj se susreću bivši školski kolege i rješavaju neke neriješene stvari iz prošlosti. Ove godine radimo predstavu koja govori o vlasniku hotela koji taj hotel pokušava pretvoriti u dom umirovljenika. Predstave uglavnom budu duhovite, iako komedija nije nešto čemu posebno težimo. Ne “kupujemo” publiku na taj način, da tako kažem. No većinom se ipak dogodi da bude smijeha.
Dramska skupina “Treći čin” (foto: Maja Sviben)
Što polaznicima dramsih radionica znače ti susreti?
Pa sudeći po njihovom veselju i entuzijazmu, vjerujem da im znače jako mnogo. Pretpostavljam i da im pomažu u olakšavanju nekih zdravstvenih tegoba. Nemam za to nikakvih znanstvenih dokaza, ali je za pretpostaviti da će se čak i oni koji imaju neke zdravstvene poteškoće bolje osjećati nakon što provedu vrijeme u dobrom društvu i radeći zabavne stvari. Također, glumeći nekoga drugoga i progovarajući o nekim temama “iz tuđih cipela”, ponekad je lakše suočiti se i s vlastitim životnim problemima.
Kako se rješava pitanje treme? Sigurno je, barem povremeno, ima.
Pa da, neki imaju veću, a neki manju tremu, ali uglavnom se s njom dosta dobro nose. Na početku, kad se netko tek pridruži našoj skupini, možda mu treba nešto više vremena da se opusti, no to sve na kraju ispadne dobro. Svatko se s tremom nosi na svoj način, nekima ona čak i pomaže. Neki pak kažu da uopće nemaju tremu, nego više neko uzbuđenje. Ali sve je to normalno.
Koliko polaznika imaju dramske radionice i kada se sastajete?
Trenutno ima sedam polaznika, a nadam se da će ih biti još. Neki, nažalost, više ne dolaze zbog zdravstvenih problema. Radionice imamo jednom tjedno i taj smo termin, ne biste vjerovali, jedva uspjeli dogovoriti s obzirom na sve druge obaveze koje polaznici imaju. Jako su aktivni, idu na razne tečajeve, druže se i, zapravo, nemaju vremena, koliko god to neobično zvučalo. Tako da se na dramskim radionicama okupljamo jednom tjedno. Kad predstavu dovršimo, prikazujemo je u Domu umirovljenika Maksimir, ali i na Domskim danima koji se održavaju u Domu na Iblerovom trgu u Zagrebu.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
