“June Brown je moj tip žene. Glumica koja tumači ulogu Dot Cotton u britanskoj seriji EastEnders kaže da joj s 92 godine ne pada na pamet prestati pušiti te da se ne namjerava odreći svojih poroka jer će ‘ionako umrijeti relativno brzo’. Zato će i dalje pijuckati crno vino, grickati čokoladu, iako je na nju alergična, i pušiti”, piše kolumnistica Guardiana, Virginia Ironside.
I u pravu je. Uvijek sam se pitala zašto bi netko kad prevali određene godine nastavio biti baš tako jako oprezan i pažljiv kad je u pitanju hrana, piće, razne navike pa čak i ovisnosti. Jedva nekako izdržim posjete svojim prijateljima u srednjim godinama koji me nutkaju ‘zdravom hranom’. Oni barem još imaju vremena željeti ostati zdravi. No kad budu u mojim godinama – a meni je 75 – možda će promijeniti mišljenje.
Dozlogrdili su mi nemasni sladoledi, slabašni jogurti sa svježim voćem, tamne posve suhe čokolade… Da i ne spominjem zdrave preljeve i umake umjesto onih pravih punomasnih, gustih, divnih koji cure po bradi. Također, ne jedem niti kojekakve žitne pahuljice, već umjesto toga radije biram zaslađeni gris ili kakav dobar kolač.
Što zapravo ne valja s tim strahom ispunjenim starčekima? Zar zaista misle da će živjeti zauvijek? Zar se zaista isplati odreći nekog užitka radi još dvije godine koje ćemo provesti nepokretni u nekom staračkom domu? Uostalom, ne preporučuju li danas liječnici da se držimo režima koji nam najbolje paše i koji najbolje znamo? Za vaše bi tijelo vjerojatno bilo puno stresnije i štetnije da pod stare dane ostane i bez alkohola i bez cigareta, ako je već tako naviklo.
Nedavno sam posjetila neurologa radi vrlo upornih glavobolja. Rekla sam mu da mi pomaže samo jedan lijek, no on mi je odvratio da je to prejako i da te tablete ne smijem uzimati. Drugom prilikom, razgovarala sam s prijateljicom o drogama. Složile smo se da, iako smo svi mi znali prilično tulumariti u šezdesetima, sada to više ne bi bilo uputno da ne izgubimo i ono malo zdravog razuma što nam je preostalo.
No tada mi je palo na pamet da ćemo se u skorije vrijeme ionako pogubiti. Pa nije li onda sada baš najbolji trenutak za eksperimente. Ketamin? Čarobne gljive? Halucinogene žabe? Ajahuaska?
‘Ili bismo mogli kupiti bocu vina i ectasy od lokalnog dilera pa da vidimo što će se dogoditi’, predložila sam prijateljici. No ona je rekla ‘ne’. Uplašila se. ‘Mogle bismo postati ovisne’, kazala mi je zabrinuto. Pa što onda? Ionako nam je preostalo još samo nekoliko godina.
Kasnije faza života ili ti tzv. ‘stari dani’, mogli bi biti vrijeme koje doista pripada samo nama. Baš – moje vrijeme! Ako se osjećamo nevidljivima, mogli bismo nositi golubove na glavi i vrebati ljude iz grmlja. Ako želimo fućkati po ulici ili razgovarati s potpunim strancima, trebali bismo to i napraviti. Ili svakome koga sretnemo reći da izgleda odlično. Zašto ne bismo širili ljubav?
Naš moto bi trebao biti: ‘Jedite, pijte i veselite se jer sutra ćemo umrijeti.’ Vrijedi razmisliti o tome. Jer to se možda neće dogoditi nagodinu ili idući mjesec. To bi se moglo dogoditi sutra! A ako se ne možemo malo opustiti i zabaviti u našim konačnim danima, onda kada, pobogu??”
