Kad sam rodila svoju prvu kćer, Susan, babica ju je umotala u malu roza dekicu i stavila joj pletenu kapicu na glavu. Stan, moj muž, sjedio je pored mene. Oboje smo bili umorni ali uzbuđeni i u tom trenutku sve nam je bilo jasno: voljela sam svoju kćer od prvog trenutka kad sam ju vidjela i osjećala sam iskonsku želju da ju zaštitim, da joj omogućim najbolji mogući život i učinim sve što je u mojoj moći da joj pomognem uspjeti, piše u magazinu Time Esther Wojcicki, autorica hit priručnika ‘Kako odgojiti uspješne ljude: Jednostavne lekcije za nevjerojatne rezultate’.
No uskoro su se počela prikradati pitanja i sumnje. Svi mi želimo da naša djeca budu sretna, osnažena i strastvena. To sam osjećala prema Susan čim sam je ugledala, a kasnije i prema druge dvije kćeri, Janet i Anne. To je ista želja koja ujedinjuje sve ljude na ovome svijetu, iz raznih zemalja i raznih kultura. Ono što svi žele je znati kako pomoći svojoj djeci da žive dobar život – da budu sretna i uspješna i da iskoriste svoje talente kao bi ovaj svijet učinila boljim mjestom.
No čini se da nitko nema odgovor na to pitanje. Stručnjaci za odgoj fokusiraju se na važne aspekte podizanja djece poput spavanja, hranjenja, povezivanja, discipline, no savjeti koje nude uglavnom su uski i propisujući. Ono što stvarno trebamo nije neka ograničena informacija o njezi i hranjenju, koliko god to važno bilo. Ono što najviše trebamo je doznati kako da našoj djeci damo one vrijednosti i vještine koje će im pomoći da uspiju kao odrasli. Također, moramo se suočiti s ogromnom kulturološkom promjenom koja se dogodila posljednjih godina – posebno onom vezanom uz tehnološke promjene i kako te promjene utječu na naše roditeljstvo. Kako da naša djeca uspiju u svijetu robota i umjetne inteligencije? Kako da prosperiraju tijekom tehnološke revolucije? Ova pitanja muče roditelje širom svijeta.
Kao mlada majka, prihvaćala sam ono malo savjeta što sam ih mogla naći, no uglavnom sam se oslanjala na svoju vlastitu procjenu. Možda je u pitanju moje iskustvo istraživačke novinarke ili moje nepovjerenje u autoritet koje vučem još iz djetinjstva, no bila sam odlučna u namjeri da sama nađem vlastite odgovore. Imala sam vlastite ideje o tome što djeca trebaju i držala sam se toga bez obzira na što ljudi mislili. Rezultat je bio, u očima mnogih, krajnje neobičan.
Sa svojim sam kćerima od prvoga dana razgovarala kao s odraslim osobama. Većina majki se djeci obraća onim bebi-govorom pri čemu rabe viši glas i jednostavnije riječi. No ne i ja. Ja sam im vjerovala i oni su vjerovali meni. Nikad ih nisam dovodila u opasnost, ali im nikad nisam ni uskraćivala da uče iz vlastitog iskustva ili da ulaze u proračunati rizik.
Kad smo živjeli u Ženevi, poslala sam svoje kćeri Susan i Janet da same odu do trgovine po kruh. Tad su imale četiri i pet godina. Od samih početaka sam poštovala njihovu individualnost. Moja teorija je bila da su najvažnije godine za učenje od nula do pet. Najvažnije mi je bilo da od njih napravim neovisnu djecu, a nakon toga snažne i neovisne odrasle ljude. Smatrala sam da ako budu sami mogli donositi zrele odluke, moći će se nositi s bilo kojim izazovom s kojim se suoče. Nisam ni slutila da će s vremenom razna istraživanja potvrditi da su moji izbori bili ispravni. Vodila sam se vlastitom intuicijom, slijedila vlastite vrijednosti i onime što sam kao učiteljica vidjela u učionici.
Neobičan je osjećaj biti “slavan” roditelj i vidjeti svoju obiteljsku fotografiju na naslovnici magazina. Uopće se ne smatram zaslužnom za sva njihova postignuća kao odraslih ljudi, no sve tri kćeri su postale uspješne, brižne i kompletne odrasle osobe.
Susan je direktorica u Youtubeu, Janet predaje kolegij pedijatrije na Sveučilištu Kalifornija, a Anne je osnivačica i direktorica tvrtke 23andMe. Sve tri su se probile u sam vrh izrazito kompetitivnih i uglavnom muških profesija, a to su postigle slijedeći svoje strasti i razmišljajući same za sebe. Gledanje svojih kćeri kako plove svijetom s borbenošću i integritetom je jedna od najvećih nagrada u mojem životu. Naročito me impresionira kako se natječu i surađuju i ne fokusiraju samo na to da su počesto jedine žene u prostoriji, već iznalaze rješenja za probleme s kojima se suočavaju.
Roditelji me stalno pitaju za savjet – ponekad čak i preklinju da im odam strategiju koju sam koristila sa svojim kćerima kako bi istu mogli primijeniti na svojoj djeci. Učitelji rade slično stalno se pitajući kako da ne budu samo oni koji discipliniraju već oni koji pomažu učenicima da otkriju i slijede svoje strasti.
Iako to nisam namjeravala, počela sam s ljudima debatirati o odgoju djece i obrazovanju koje im je potrebno da postanu kvalitetni ljudi. Ono što nudim i u čemu su se našli brojni ljudi s kojima sam razgovarala je protuotrov za naše roditeljske i učiteljske probleme, način na koji se boriti protiv tjeskobe, problemi s disciplinom, pitanja moći, suočavanje sa stresom i strah od tehnologije koji zamagljuje našu prosudbu i šteti našoj djeci.
Kroz više desetljeća iskustva kao roditelja, bake i obrazovnog djelatnika, pronašla sam pet temeljnih vrijednosti koje nam mogu pomoći da odgojimo sposobne, uspješne ljude. Da bi ih lakše zapamtili, nazvala sam ih “trikovima”. Povjerenje, poštovanje, neovisnost, suradnja i ljubaznost
Povjerenje
Naš svijet se nalazi u krizi povjerenja. Roditelji se boje, a zbog toga se boje i naša djeca, da budu ono što jesu, da riskiraju i usprotive se nepravdi. Povjerenje treba početi s nama. Kad smo kao roditelji sigurni u vlastite izbore, onda vjerujemo da će i naša djeca učiniti sve neophodne korake prema osnaživanju i neovisnosti.
Poštovanje
Temeljni osjećaj poštovanja koji trebamo pokazati djeci je onaj prema njihovoj vlastitoj autonomiji i individualnosti. Svako dijete je za nešto nadareno i taj je njihov dar zapravo dar svijetu. Naša odgovornost kao roditelja je da njegujemo taj dar, o čemu god se radilo. To je upravo suprotno od objašnjavanja djeci što i tko bi trebali biti, koju profesiju da odaberu i kako bi njihov život trebao izgledati. Umjesto toga, valja ih podržavati i pomoći im da pronađu vlastiti put i cilj.
Neovisnost
Leži na čvrstim temeljima povjerenja i poštovanja. Djeca koja rano u životu nauče samokontrolu i odgovornost, mnogo su bolje opremljena za izazove odrasle dobi te imaju vještine potrebne za inovacije i kreativnost. Doista neovisna djeca su sposobna nositi se s nedaćama, preprekama i dosadom koji su neizostavni dio života. Osjećaju da imaju kontrolu čak i kad su stvari oko njih u kaosu.
Suradnja
Suradnja predstavlja zajednički rad u obitelji, učionici ili na poslu. Za roditelje to znači poticati djecu da sudjeluju u raspravama, odlukama pa i discipliniranju. U 20. stoljeću u kojem je slijediti pravila bila jedna od najvažnijih vještina, roditelji su imali potpunu kontrolu. No u 21. stoljeću to više ne funkcionira. Ne bismo trebali govoriti našoj djeci što da rade, već ih pitati koje su njihove ideje i raditi zajedno na pronalasku rješenja.
Ljubaznost
Neobično je ali istinito da počesto nama najbliže ljude ne tretiramo istom ljubaznošću kao strance. Roditelji vole svoju djecu, no toliko su im bliski da često ljubaznost uzimaju zdravo za gotovo. Stvarna ljubaznost uključuje zahvalnost i oprost, uslužnost prema drugima i svijest o svijetu izvan nas. Važno je pokazati djeci da je jedno od najvećih zadovoljstava učiniti život nekog drugog boljim.
Konačni cilj trebao bi biti odgajanje odgovornih ljudi u odgovornom svijetu. To je ono što trebamo činiti kao roditelji, učitelji i poslodavci. Ne samo brinuti o vlastitim obiteljima, učionicama i tvrtkama, već graditi temelje za budućnost svijeta. Ljudska svijest se razvija i to mnogo brže nago prije. Vi ste roditelji koje vaše dijete treba i s vašim povjerenjem i poštovanjem vaše će dijete postati točno onakva osoba kakva treba postati.
