Černobilska katastrofa: Sjećate li se panike u Jugoslaviji?

Najveća nuklearna nesreća u Europi dogodila se na današnji dan, 26. travnja 1986. godine. Zbog ljudske pogreške i lošeg dizajna, eksplozija je u 1 sat i 23 minute uništila jedan od četiri nuklearna reaktora elektrane Černobil u tadašnjem Sovjetskom Savezu, današnjoj Ukrajini.

Lošom procjenom prilikom jednog eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru što je nenadano dovelo do opterećenja sustava. Istovremeno je isključen dovod vode u reaktor koja ga je hladila, nakon čega je došlo do eksplozije.

U atmosferu je otpušten oblak radioaktivne prašine čija je kontaminacija procijenjena na devet Hiroshima. Oblak je pokrio Bjelorusiju, Ukrajinu, Rusiju i Skandinaviju. Od posljedica je umrlo između 200.000 i 400.000 ljudi. Par dana nakon eksplozije, radioaktivne čestice su došle i do teritorija Hrvatske.

Panika u Jugoslaviji

“Za havariju se na Zapadu nije znalo nekoliko dana, sve dok radioaktivni oblak nije došao do srednje Europe. Taj je oblak išao putanjom koja se nije mogla predvidjeti za razliku od radioaktivnih oblaka tijekom prijašnjih nuklearnih eksplozija kad se znalo kojim će smjerom ići”, prisjetila se za Jutarnji list 2006. godine dr. Alica Bauman (1927.-2017.), koja je u doba havarije nuklearke Černobil bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. 

“Nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu shvatili smo da radioaktivnost zraka raste. Mjerili smo svakih nekoliko sati. Uhvatila me panika, nisam znala koliko će radioaktivnost rasti. Razmišljala sam što da učinim, a onda sam svojoj kćeri Lei, koja je tada radila na Radiju 101, rekla da obavijesti svoje kolege novinare”, rekla je Bauman. Ona je u svom javnom istupu upozorila građane da zatvore prozore jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radiokativnog zraka u kojem je bilo mnogo joda 131 koji se veže za štitnjaču. 

Nakon toga je uslijedila sjednica Centralnog komiteta, a predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske Ante Marković ustvrdio je da Bauman treba zatvoriti. Osjećala se, kaže, kao optuženik. Naime, takve je stvari smjela priopćiti jedino vojska.

“Onda su me pozvali na sastanak u Ministrastvo zdravstva u Beogradu, gdje sam ispričala što se događa. Uskoro je u biltenu savezne vlade objavljeno i službeno priopćenje s priznanjem da je svojim izlaskom u javnost dr. Alica Bauman učinila jedino razumno što se tada moglo učiniti”, prisjetila se Bauman. Nakon toga černobilsko zagađenje počelo se organizirano pratiti na teritoriju cijele Jugoslavije, a na tržnice su izašli inženjeri s Geigerovim brojačem. “Sjećam se da me 1. svibnja nazvao kolega iz Sarajeva i rekao: ‘Doktorice, da vidite kakva radioktivna kiša pada ovdje, a treba početi mimohod, djeca su na cesti”, svjedočila je Bauman.

“Žene su se iz straha da ne rode deformiranu djecu masovno odlučivale za pobačaj. Navodno je bilo 500.000 abortusa. Ne znam je li ta brojka točna, no u Ministarstvu zdravstva u Beogradu su se jako uspaničili zbog toga. Tehnolog sam po struci, no i mene je Liječnički zbor u Zagrebu pitao treba li raditi pobačaje ili ne”, ispričala je Bauman Jutarnjem. 

Iako su strčnjaci građanima savjetovali dobro pranje povrća, mnogi su od straha izbjegavali vrtove i tržnice. Proizvođači povrća pretrpjeli su velike gubitke, a profitirao je Ledo koji je u rekordnom vremenu prodao sve zalihe smrznutog povrća pripremljenog za turističku sezonu. Sladoledi su se također pripremali od ranije kondenziranog mlijeka i mlijeka u prahu. Ulice Zagreba i Sarajeva oprane su, kako bi se s njih skinula radioaktivna prašina dok je djeci i trudnicama savjetovano da ne borave na otvorenom.

Razmjeri katastrofe su nepoznati

Različite razine zdravstvenih posljedica prouzročenih radioaktivnošću osjetilo je preko 2,4 milijuna ukrajinskih građana, a konačne zdravstvene posljedice znat će se tek nakon nekoliko desetljeća. Najveće zdravstvene probleme osjetili su građani Bjelorusije, prema kojima je s mjesta nesreće vjetar nosio velike količine radioaktivne prašine koje su se ondje zadržale.

Zabilježen je intenzivan porast prijevremenih porođaja, rađanja djece s određenim poremećajima, dok su odrasli postali skloni obolijevanju od leukemije, raka i drugih oblika bolesti. U čitavoj su se Europi učinci zračenja odrazili na zdravlje ljudi.

Gradovi duhova

Oko 135.000 ljudi evakuirano iz gradova Pripjata, Černobila i okolnih naselja u čijoj blizini se dogodila nesreća, a još tisuće ljudi bilo je kasnije izloženo radijaciji tijekom saniranja posljedica. Sovjetske vlasti su priprijetile liječnicima da ne smiju oko zdravstvenih problema okolne populacije stvarati nepoželjnu propagandu te su se zdravstvene posljedice ljudi u pravom smislu riječi počele rješavati tek nakon uspostavljanja ukrajinske neovisnosti.

Zbog relativno slabe ekonomske situacije u tadašnjem Sovjetskom Savezu elektrana je nastavila s radom. Nad oštećenim reaktorom sagrađen je sarkofag koji je trebao štiti okoliš od daljnje radijacije, a između njega i zgrada, koje su i dalje bile u uporabi, sagrađena je betonska barijera debljine 200 metara. Elektrana je potpuno prestala raditi tek 2000. godine.

Priroda je ipak jača

Biljni i životinjski svijet na tom području počeo se zapanjujuće naglo oporavljati, a naselile su ga i životinje koje su bile pred izumiranjem. U černobilskom reaktoru 4 trenutačno se nalazi oko 135 tona visokoradioaktivnog urana i plutonija. Sarkofag koji ga pokriva star je 20, a procijenjeni mu je rok trajanja 30 godina.