Iako će mnoge bake i mnogi djedovi deklarirati neograničenu ljubav spram unuka, to još uvijek ne znači da istinski žele uložiti svoje vrijeme, energiju i novac u odgoj ‘treće generacije’. Ipak, rijetki su oni koji to naglas priznaju, a sve što izlazi iz okvira požrtvovne bake koja govori o svojem “malom zlatu koje joj daje smisao životu”, još uvijek je tabu.
“Kada smo se umirovili, očekivala sam opušteni život. Jer do tada smo se borili kako bismo odgojili dvojicu sinova, dali im dovoljno novca i vremena kako bi mogli ispuniti svoje snove. Nisam imala sretno djetinjstvo i zato sam se trudila da znaju koliko su voljeni i važni. Sada su u tridesetim godinama života, opsjednuti su zarađivanjem novca i gledaju samo sebe. Moj stariji sin i njegova partnerica uskoro će useliti u vlastitu kuću blizu naše i već su počeli “ispitivati teren” hoćemo li im čuvati djecu, ako zasnuju obitelj”, piše čitateljica The Guardiana koja se ne uklapa u paradigmu bake koja se želi žrtvovati.
“A ja se želim posvetiti sebi i ne želim biti na usluzi drugima. Želim unuke, ali kad pomislim koliko živaca, truda, vremena i novca košta odgajanje djeteta, ne želim se posvetiti odgoju unučadi. Da stvar bude gora, naše prvo unuče živi daleko i ima bogatog djeda i baku koji su ga potpuno razmazili”, zaključuje ova baka, zabrinuta nad svojim osjećajima s kojima se ne zna nositi.
Guardianova kolumnistica Annalisa Barbieri kao polazište za rješenje problema nudi vrlo jednostavan savjet: “Ono što ne želite raditi, ne morate raditi. Dakako, treba pričekati bebu pa vidjeti koliki će pritisak stvarati sin i snaha. Ne obećavajte ništa, jer ništa niste obavezni. Roditeljstvo je njihov životni put, a ne vaš. Na koncu, snahe kada rode djecu promijene mišljenje i žele da im svekrve čuvaju djecu puno manje no što su ranije mislile da će željeti.”
“Mnogi ljudi koji su teško odgajali djecu, raduju se vremenu koje će posvetiti samo sebi. Nerazumno je očekivati da će se posvetiti unucima. Ipak, treba znati da se vlastita djeca i unuci razlikuju, jer unuke možete uvijek vratiti njihovim roditeljima”, kaže pak Geraldine Bedell, urednica Gransneta.
“S druge strane, neki zaključe da su unuci zabavni i manje umaraju od roditeljstva pa ćete možda željeti biti više uključeni. Ponekad situacija ili izrečene riječi mogu ‘udariti’ u naše strahove ili neriješene probleme i tako isprovocirati pretjeranu reakciju. Čini mi se da je upravo to vaš problem. Povezujete rano djetinjstvo s različitim stupnjevima nezadovoljstva i borbe, i iz uloge djeteta i iz uloge roditelja. A sada ciklus kreće iznova s novom generacijom. Bolje je uhvatiti se u koštac s tim osjećajima sada, dok su još apstraktni.
Ne mislim da će situacija s novim unucima biti tako teška kao što mislite. Možda to bude iskustvo koje će zacijeliti rane. Možda ćete biti sjajna baka. S druge strane, ništa od ovoga što sam rekla ne znači da morate čuvati unuče, ako to ne želite”, zaključuje Barbieri.
