Kako razgovarati s djecom (čak i ako ih sami nemate)

“Da se razumijemo, i ja sam se nekad bojala komunikacije s djecom (oprezna sam kad imam posla sa bilo kim manjim i bržim od mene)”, otvoreno priznaje kolumnistica Guardiana Emma Jane Unsworth.

“Nemam djecu ali većina mojih prijatelja su roditelji, osim toga sam i ponosna teta. U viđanju sa zauzetim prijateljima djeca su postala neizostavni dio paketa, a veličina i dob djece postali su mjerilo vremena koje je proteklo od našeg zadnjeg druženja.

Ali ne mogu reći da sam uživala u razgovoru s djecom, ili da sam bila posebno dobra u tome. Obično bih se ponašala poput zadnjeg čudaka preskačući iz jedne krajnosti u drugu. U jednom trenutku bih se ponašala poput kućanice iz viktorijanskog doba, a već u sljedećem se očajnički kreveljila. Kada bih progovorila, bilo bi to s tri oktave višim glasom i iskrivljenim naglaskom. Željela sam biti zabavna, a ispadala sam naporna i dosadna.

Moja je nelagoda bila pojačana društvenim predrasudama. Rijetko se o tome priča ali se često podrazumijeva da žene nerotkinje ne vole djecu. Ovo je daleko od istine. Ja volim djecu. Jedino što nisam znala kako se opustiti pored njih.

Stvari su se počele mijenjati u mojim tridesetim godinama. Sjećam se da sam se počela majčinski postavljati prema tinejdžericama u autobusima, vlakovima i na ulici. Odjednom sam znala kako treba pričati s njima, a još bolje sam znala kako treba pričati s muškarcima koji su ih gnjavili.

Ali za malu djecu mi je trebalo više vremena. Ona su zahtijevala trening, trud i taktiku. Bilo je potrebno puno više od mita u obliku čokolade. Konačno, došla sam do zaključka da djeca ipak ne pripadaju nekoj drugoj vrsti životinja. Ali put koji sam prošla u dolasku do te spoznaje bio je grbav, klizav i posut trnjem. Ipak, sada osjećam da mogu pogledati mala stvorenja u oči i voditi s njima smislen razgovor. Ponekad. Evo što sam naučila iz svojeg iskustva:

Pričajte ‘prema gore’, ne ‘prema dolje’

Prije sam mislila ad su djeca samo velika, nerazumljiva, nesuvisla nakupina bedastoće; vodila sam jedan generički razgovor sa svom djecom. Ali kada prokopam svoja sjećanja iz djetinjstva, znam da me je najviše ljutilo kad su se odrasli u razgovorima prema meni postavljali s visoka. Mene i sve ostale klince mojeg uzrasta gledali su samo kao standardno ‘dijete’, a ne kao malu osobu. Sa razvojem govornih vještina pojavila se u meni duboka potreba za poštovanjem.

Jedan moj prijatelj ide do kraja u prakticiranju odraslog pristupa kada pozdravlja djecu. Čak se i rukuje s njima (što oni obožavaju) i pita ih što misle o nekoj temi u vijestima. Šestogodišnji sin mojih prijatelja podijelio je sa mnom da mu je u komunikaciji s odraslima najbitnije da su oni pristojni i prijateljski nastrojeni. Pod tim je mislio da mogu pričati poput prijatelja, ne s visoka nego na istom nivou (rekao je da su djed i baka najbolji u ovome).

Ne trudite se previše

Mrzim što je ovo točno jer sam rođeni trudbenik, ali često je dobro isključiti želju za zadovoljavanjem drugih ljudi – djelomično zbog vlastitog mentalnog zdravlja, ali i zbog toga što će inače djeca brzo proglasiti vaš trud neiskrenim. Djeca nanjuše vaš očaj baš kao što psi nanjuše strah.

Nije mi pomagalo ni to što dolazim iz obitelji u kojoj se radila velika stvar od toga što je mačka ušla u sobu. Prvo netko prokomentira njezin dolazak, da bi se potom svi okrenuli prema njoj i zadivljeno promatrali što god da je ova krenula raditi, npr. širiti noge i lizati si stražnjicu. Zamislite kako smo se tek odnosili prema djeci. Moj nećak nije mogao pustiti vjetar bez da dobije salvu pohvala.

Ponekad je lijepo ostati nezamijećen. Manje je stresno. Jeste li primijetili da mačka uvijek dođe kod osobe koja ju ignorira? Na dječjim zabavama bih uvijek sjela za tihi stol u kutu, gdje bih sjela poput čitača tarota i čekala da djeca priđu meni, dok nisam jednom na kraju postala glavna zabavljačica. Znam izvući pečenu kokoš iz papirnatog ubrusa, efekti ove čarolije nisu za zanemariti.

Prošlog ljeta sam doživjela generalno prosvjetljenje na odmoru koji sam provela sa svojim nećakom u Mallorci. Provoditi vrijeme s malim djetetom je kao da provodiš vrijeme s prijateljem na brzim drogama – sve se vrti oko njih, izvode gluposti kao što je skakanje u bazen u odjeći, imaju nekontrolirane navale emocija. Jednom kad sam ovo shvatila, vratila sam se na pravu stazu. Pustila sam svoju omiljenu pjesmu i koncentrirala svu svoju energiju na univerzalni jezik plesa i skinula sve pokrete s video spota. Bio je to pun pogodak..

Psujte

Osim ako ne mislite da su djeca samo glupe papige, trebali biste psovati kad ste s njima, kao i biti smireni kad drugi ljudi psuju u njihovom prisustvu. Naravno, trebate im objasniti razliku između vrijeđanja osobe i psovanja kao alata oslobađanja frustracije.

Naučite ih kakve su posljedice neprimjerenog rječnika. Ali imati politiku nulte tolerancije na psovke je isto kao da poludite čim vidite da netko u ruci drži čašu vina. Ideja da će djeca koja čuju psovke automatski postati neurotični kočijaši je potpuno suluda. Ovo je pravi život, a ne priča iz tabloida.

Nemojte postavljati blesava pitanja

Ili bolje rečeno, nemojte postavljati općenita pitanja. Nakon što sam gomilu puta dobila ‘Ne znam’ za odgovor, shvatila sam da klincima postavljam jako dosadna ptianja poput ‘Što ste radili u školi danas?’ Dan u školi je cijela vječnost kad imaš 7 godina, ovo je kao da ste odraslu osobu pitali što je radila 2014. Ni ja se ne mogu sjetiti.

Nuđenje alternativa olakšava komunikaciju: ‘Voliš li više čudovište na roze točkice ili čudovište s plavom glavom? Možete iskoristiti ovo kako bi ostvarili svoj cilj: moja sestra Natalie pita svoje klince da li žele ići spavati u 7:01 ili 7:02. Oni se pritom osjećaju važnima. A ona popije svoju čašu vina na miru. Lukavo.

Budite nadrealni

Budite poput jedi viteza. Koristite distrakciju i ludu domišljatost. Ja svako toliko svome nećaku ubacim izmišljenu riječ, npr. trenutno koristim šimpić pimpić kao naziv za pticu čvorak. Ovo radim uglavnom za vlastitu zabavu ali i njegovu, s obzirom da su takve riječi neobične i zabavne za izgovaranje, a i nitko drugi u vrtiću ih ne zna.

Jednom kad krene pretraživati internet, takve iluzije će biti gotove, ali do tada ja sam mu izvor čudesnoga znanja. Humor je isto veliki plus. Šestogodišnjak od mog prijatelja kaže da više voli smiješne razgovore s odraslima zbog toga što a) zna da nije u nevolji i b) ‘ozbiljni razgovori su teži od smiješnih razgovora i lakše je pričati ako se smijemo’.

Ne diskreditirajte Peppu Pig

Čak i ako je odnos veličine tate i mame smiješan, arhaičan i potiče nezdrave stereotipe. Iako je njezino roktanje nekonzistentno, da ne spominjemo da je gadljivo. Čak iako to vozilo nikad ne bi došlo gore uzbrdo i čini mi nelagodu svaki put sa svojom devijacijom od osnovne fizike. Ovakav razgovor neće vas dovesti nigdje. Kad je Peppa Pig u pitanju, oni su se odlučili.

Stupite u kontakt s unutarnjim klaunom

Sjećam se kad je moja mama plesala limbo u sobi punoj dvanaestogodišnjaka, istovremeno noseći havajsku pizzu. To je bilo impresivno, pogotovo zato što je često ukoči u leđima.

Kada pokušavam razgovarati o Minecraftu ili Terrariji, znam da sam ista moja majka koja pleše limbo. Zato pokušavam preusmjeriti njezin nadobudan stav. Djeca su obično za igru. U redu je plesati limbo – neki bi čak to nazvali obredom inicijacije – sve dok si svjestan kako blesavo izgledaš.”