“Vjera mi nalaže da pomažem onima u nevolji i nemoćnima”, kaže to Libijac s američkom adresom Mohammad Bezek (65), čovjek koji je život posvetio udomljavanju djece i koji pri tome zna da su djeca koju donosi doma – na samrti.
Ovaj je useljenik došao u Sjedinjene Države 1978. godine. Diplomirao je elektroniku na Držanom sveučilištu Utah. Suprugu je upoznao 1989. godine. Ona je već tada udomljavala djecu, jer su je i samu odgojili djed i baka koji su udomljavali. Zajedno su nastavili činiti dobra djela. 1995. godine odlučili su brinuti isključivo o terminalno bolesnoj djeci, onoj koju nitko nije želio.
“Do sada je oko 80 djece prošlo kroz moju kuću. Odlazio sam u dječju bolnicu i tražio djecu koja su smrtno bolesna. Neka djeca čim se rode počnu patiti i nitko ih ne želi. Vjerujem da svako dijete ima pravo na dom i obitelj.”
Mohammad se brine i o vlastitom sinu Adamu koji je rođen 1997. godine sa sindromom staklenih kostiju. “Slomio je svaku kost u tijelu. Osim toga, nizak je rastom. Sada je visine četverogodišnjeg djeteta. Najmanji je student na fakultetu. Ohrabrujem ga da postane informatičar, jer fizički ne može raditi ništa.”
2010. godine supruga mu je doživjela nesreću pa se do njene smrti 2015. godini brinuo o njoj, sinu i dvoje udomljene djece. Sam je 2016. godine preživio rak debelog crijeva. Mohammad je sada jedina osoba u okrugu Los Angelesa koja udomljava isključivo djecu na umoru. “Trudim se dati im bolji život”, kaže ovaj humanitarac koji djevojčicu o kojoj skrbi naziva kćerkom. “Ona je gluha i slijepa, nije joj se mozak razvio. Rekli su da će živjeti nekoliko tjedana, ali sad već ima 7 i pol godina”, kazuje uz smiješak. “Znam da ima dušu, osjećaje i zato uvijek razgovaram s njom. Ona zna da sam uz nju i da je volim.”
Mohammad je godinama svoju misiju obavljao tiho i skromno. U žižu javnosti dospio je kada je američki predsjednik Donald Trump potpisao akt o protjerivanju državljana nekih zemalja. Među njima je i Libija. “LA Times je napisao moju priču koja je potom obišla svijet”, kaže čovjek koji je svojevrsni lokalni junak.
“Nakon tri dana netko je pokrenuo kampanju za prikupljanje novaca za moju djecu. S tim sam obnovio kuću, popravio krov, ugradio klima uređaj. Ali puno važniji su mi bili komentari koje su ljudi napisali. Satima sam to čitao i plakao. Pisali su mi da sam im inspiracija. Neki su rekli da će i oni udomljavati djecu. Jedna učiteljica je napravila slikovnicu i nazvala ju je ‘Gospodin Bezek i njegova brada puna ljubavi’. To me je usrećilo. U svijetu je više dobra nego zla. Mi smo braća i sestre čovječanstva. Nitko ne želi biti sam, trebamo jedni druge”, zaključuje Mohammad.
