Rehabilitacija nakon moždanog udara je teška, ali vrijedi truda

Rehabilitacija nakon moždanog udara neizostavan je dio liječenja moždanog udara te o njoj i te kako ovise oporavak i težina invaliditeta određenog neurološkog oštećenja. Kod pacijenta s akutnim moždanim udarom potrebna je procjena prirode i ozbiljnosti neurološkog deficita te prognoza na osnovi koje postavljamo ciljeve i rehabilitacijske zahtjeve za oporavak slabosti. Oporavak nakon moždanog udara progresivan je, dinamičan, ciljno orijentiran proces, usmjeren na omogućavanje optimalne fizičke, kognitivne, emocionalne, komunikativne, socijalne i funkcionalne aktivnosti osobe s oštećenjem.

Funkcionalni oporavak

Fizikalna rehabilitacija poboljšava funkcionalni oporavak nakon moždanog udara i uključuje funkcionalni trening koji objedinjuje aktivne i pasivne muskulo-skeletne, neurofiziološke i kardio-pulmonalne intervencije, uključujući pritom i uporabu pomoćnih uređaja i modalitete.

Posebnu pažnju posvećujemo pacijentima s krvarenjem u mozgu, pri čemu se preporučuje da se s mobilizacijom pacijenta u prva 24 sata od početka moždanog udara bude oprezan i da se fizikalna terapija ograniči na manje od 10 minuta. Funkcija oduzetih ruku i šaka može se poboljšati ograničeno induciranom terapijom pokreta, čestim vježbanjem istih zadataka, mentalnom vježbom, terapijom ogledalom, intervencijom za osjetilna oštećenja i virtualnom stvarnosti. Ograničena terapija pokreta uključuje ograničavanje korištenja zdrave ruke (npr. stavljanje rukavice na zdravu ruku pomoću oslabljene ruke) i orijentira se na korištenje i vježbanje zadataka pomoću oslabljene ruke. Robotom asistirane vježbe zadataka, trening ruku pomoću uređaja, mogu poboljšati snagu i funkciju mišića oduzete ruke, ali je dokaz o kvaliteti njihovog učinka, na temelju istraživanja, malen.

Kardio-respiratorni treninzi, koji uključuju hodanje, poboljšavaju balans i brzinu hodanja, ali ne utječu značajnije na konačan ishod, smrt ili ovisnost o drugoj osobi. Ergometar s opterećenjem ili bez njega može poboljšati brzinu hoda i izdržljivost kod pacijenata koji su sposobni hodati nakon moždanog udara. Za pacijente koji ne mogu hodati samostalno, robotom asistirani treninzi, kombinirani s fizikalnom terapijom, mogu znatno poboljšati izglede za budući samostalan hod.

Terapija glazbom, botulin, neurostimulacija

Ritmična audiostimulacija (odnosno glazbena terapija) može također poboljšati hod kod pacijenata nakon moždanog udara, dok primjenom intramuskularne injekcije botulinom tipa A smanjujemo lokalnu mišićnu napetost i bol uzrokovanu ukočenošću i tri mjeseca nakon moždanog udara. Neuromuskularna električna stimulacija također smanjuje ukočenost i poboljšava opseg pokreta nakon moždanog udara.

Kako su jedna od posljedica moždanog udara smetnje govora te otežan govor, jezična i govorna terapija poboljšava funkcionalnu komunikaciju u usporedbi s pacijentima koji nisu imali jezičnu i govornu terapiju, ali je njen učinak neusporediv u odnosu na socijalnu podršku.

Rezultati istraživanja ukazuju na to da u rehabilitaciji nakon moždanog udara direktna i trenutna transkranijalna stimulacija, čini se, ne poboljšava funkcionalnu komunikaciju, jezične sposobnosti ili kogniciju. Kognitivna rehabilitacija nije se pokazala učinkovitom u poboljšanju poremećaja pažnje, poremećaja izvršenja naredbe i prostornog zanemarivanja, a nedovoljno je dokaza o efikasnosti bilo koje intervencije koja bi spriječila ili liječila kronični umor kod moždanog udara.

Što se tiče primjene lijekova nakon moždanog udara, malo je dokaza da neurotrofički lijekovi, poput cerebrolzina i selektivnog inhibitora ponovne pohrane serotonina, mogu poboljšati neurološki oporavak nakon moždanog udara, no dobiveni su rezultati neuvjerljivi i na njima se temelje buduća istraživanja.

Značaj podrške

Veliku ulogu imaju utjecaj medicinskog i nemedicinskog osoblja, rana podrška i intervencija educiranog medicinskog osoblja te rad koordiniranih timova, čime se mogu smanjiti dužina bolničkog liječenja, broj institucijaliziranih osoba te broj starijih osoba s moždanim udarom koje bi bile ovisne o drugoj osobi, osobito kod blažeg ili srednje jakog oštećenja.

Osobe koje su preživjele moždani udar i njihovi njegovatelji mogli bi biti potaknuti da se uključe u lokalne grupe i organizacije koje pomažu takvim osobama. Podrška i savjeti organizacija pacijenata, njegovatelja i njihovih obitelji mogu smanjiti socijalnu izolaciju i depresiju i na taj način poboljšati kvalitetu života. (dr.sc. David Bonifačić, Narodni zdravstveni list)