KOLINDIN SVIJET: Kroz blindirane ružičaste naočale ne vide se beskućnici

Nakon što je obišla sve županije, Predsjednica Kolinda je ko­načno odlučila 7. veljače„doputovati” u grad Zagreb, piše u uvodniku Glasa umirovljenika Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika.

Pa se tako, umjesto ZET-ovim tramvajem, svečanom štićenom kolonom blindiranih automobila dovezla do gradonačelnika Bandića. I onda je bubnula: “Znala sam dosta toga o Zagrebu, jer živim ovdje i susrećem se s gradonačelnikom, međutim, jesam, čula sam dosta podataka, posebno oko socijalnih davanja. Vidite da na ulicama grada, za razliku od mnogih gradova, nema beskuć­nika. Zagreb je beskućnicima omogućio krov nad glavom.”

Dakle, socijalna agenda Predsjednice koja ide po drugi mandat je dopunjena. Prvo je za Silvestrovo u jednom umirov­ljeničkom domu nahranila siromašne starice i starce tortom, koju je valjda kupila iz vlastitog džepa, a sada je prošla besplat­no, jer nije morala udomiti čak ni psića Kiku. Beskućnika nema, pa im ne mora kupiti čak ni kikiriki.

No šokirani zagrebački beskućnici su joj odgovorili na Facebooku i pozvali je u noćnu šetnju bez blindiranih ružičastih naočala Glavnim kolodvorom i vagonima bez voznog reda, gdje bi upoznala petstotinjak zagrebačkih beskućnika, najisključenijih građana s periferije humanosti. Čini li Grad Zagreb dovoljno?

Zakonodavac je vrući krumpir beskućnika “uvalio” lokalnoj vlasti ne želeći priznati da je među njima najveći broj onih koji ispunjavaju zakonske uvjete za stalni smještaj (psihič­ki bolesni, stariji od 65 godina, osobe s intelektualnim teškoća­ma, radno nesposobni zbog bolesti i tako dalje) i da trebaju biti briga nadležnog ministarstva, a ne lokalaca.

No, Kolinda to ne zna. Ona hodi po svijetu s blindiranim ru­žičastim naočalama; ona ne zna da beskućnik nije samo onaj koji nema kuću, već i onaj koji nema adekvatni smještaj i uvjete stanovanja. Neki kažu da je pala s Marsa.

A na Facebook profilima objavljeno je na tisuće komenta­ra građana koji su šokirani sljepilom Predsjednice za siromaš­tvo koje osvaja gradske ulice. Ona ne sreće svog profesora iz gimnazije koji je sramotnom penzijom osuđen na skupljanje plastičnih boca i kopanje po kontejnerima, jer je ona srednju školu završila u Los Alamosu u Americi.

Ona ne pozna Petra s mirovinom od 1.600 kuna koji ima sreće i boravi u jednom za­grebačkom umirovljeničkom domu, ali mu je to nedovoljno za trošak hrane i smještaja, pa svake večeri odlazi kružiti gradom dok ne skupi dovoljno plastičnih boca za doplatiti smještaj. Hoće li sutra imati za razliku i ostati bez doma?

Ona ne pozna baku Milicu koja ima mirovinu od 2.320 kuna, u visini hrvatske linije siromaštva, ali čak 53 posto umirovljeni­ka prima mirovine niže od službenog ulaza u siromaštvo. Baka Milica nema novca za kupiti darove unucima, pa im plete šalo­ve i čarape po cijelu godinu; plete i raspliće. Baka Milica je rekla da je glasala za Kolindu jer je – lijepa. I opet će.