Kome ide na ruku kraći život hrvatskih građana i sve duži radni vijek?

Očekivani prosječni životni vijek u RH je ponovo pao, dakle hrvatski građani u prosjeku kraće žive. Pa ipak bi trebali još dvije godine kasnije ostvariti pravo na mirovinu. Kome je to u interesu, pita Deutsche Welle.

Pomicanje roka za odlazak u starosnu mirovinu sa 65 na 67 godina, koje je u RH ozakonjeno prije tri mjeseca, posljednjih dana iznova je temom pojedinih hrvatskih političara. Ipak, mjera bi se trebala početi primjenjivati tek od 2028. godine, a s postupnim rastom propisanog dužeg radnog vijeka kroz narednih pet godina, pa zasad izostaje veći otpor. Naspram toga, međutim, stoji činjenica da je ljetos zabilježen drugi pad očekivanog prosječnog životnog vijeka u RH u posljednje tri godine. Pritom je taj prosjek za gotovo tri godine niži od europsko-unijskog, ili pak onog u susjednoj Sloveniji.

Primjena te mjere ponegdje ima određeni alibi u rastu životnog vijeka, no s Hrvatskom to očito baš i ne može biti slučaj. Do izražaja stoga dolazi manje popularan rezon, onaj poslodavaca koji zadržavaju radnu snagu, ali i mirovinskih fondova. Ne tek državnih sustava isplate mirovina, dakle, nego i privatnih – konkretno, bankovnih – fondova koji posluju s dijelom uplata mirovinskog doprinosa, što u RH iznosi četvrtinu udjela. A s obzirom na izuzetnu novčanu masu koju zadržavaju, mogu se čuti i prigovori da će dvije godine kraće isplaćivanje prosječnog umirovljenika njima u poslovnom smislu veoma odgovarati.

Privatizacijom mirovinskog sustava do proračunskog deficita

Da je pitanje odnosa životnog i radnog vijeka kompleksna tema s ključnom karakteristikom u neodrživosti mirovinskog sustava, drži Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. “To je prevažan problem o kojem nema dovoljno istraživanja, a niti rasprava u javnosti”, dodaje on za DW, “i uvijek se govori kako je produljenje radnoga vijeka i penalizacija ranijeg umirovljenja strategija smanjivanja troškova za mirovine umjesto neprihvatljivog zaustavljanja povećanja mirovina. No u RH veliki proračunski deficit nastaje i stalno raste privatizacijom javnog mirovinskog sustava.”

Bežovan podsjeća da je spor oko dužeg radnog vijeka nastao forsiranjem bankovnog poslovanja mirovinskom štednjom na tržištu dionica i obveznica, reformskim modelom osiguranja koji je podbacio u deklariranoj misiji. Model ne donosi veće mirovine, ali izaziva golema državna zaduživanja i rezove javne potrošnje, pa i novi pritisak na radnike, buduće umirovljenike. “Naime, upravo zbog ‘tranzicijskog troška’ tog dijela mirovinskog osiguranja, tzv. drugog stupa, i njegovih gubitaka, vlada podiže dob za odlazak u mirovinu te dodatno penalizira prijevremena umirovljenja”, zaključio je Gojko Bežovan.

Kasnije isplaćivanje mirovina – logičan cilj bankovnih fondova

Na pitanje o širem kontekstu odluke o kasnijem odlasku u mirovinu porazgovarali smo i s Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske. Ona se ipak ogradila od aspekta koji je u domeni sindikata aktivnih radnika, te nas uputila na očitovanje drugih sindikalnih organizacija i saveza koji se protive dvogodišnjem povećanju radnog vijeka. No što se tiče posljedica na mirovinski sustav, Petrović je rekla da je baš kasnije isplaćivanje mirovina iz drugog stupa posve logičan cilj u interesu poslovno ne osobito uspješnih fondova čiji su osnivači privatne strane banke.

“To uvećava ‘tranzicijski trošak’ i ugrožava javne financije”, kaže predsjednica SUH-a o zaduživanju države koje generira spomenuti drugi stup, tj. kapitalizirana četvrtina mirovinskih doprinosa. Radnici tako podnose štetu i kao umirovljenici i oni na koje se raspoređuje teret javnog duga kroz veće poreze i budžetske rezove. Naša sugovornica pozvala se i na argumente o niskom prosječnom životnom vijeku u RH, te radnim mjestima neprilagođenim radu starijih osoba. Odnos radnog i životnog vijeka u toj zemlji očito do daljnjeg ostaje krajnje diskutabilna tema, jedna od onih o kojima se premalo diskutira. (Igor Lasić, Deutsche Welle)