Kako se postaviti prema rođaku koji ima ekstremne stavove?

Ugledni The New York Times je počeo objavljivati seriju pitanja svojih čitatelja iz područja etike na koja odgovara Kwame Anthony Appiah, etičar i profesor filozofije na Sveučilištu N.Y.U. Jedan je čitatelj tako u sljedećoj dvojbi: Treba li s rođakom koji ima ekstremne stavove pokušati razgovarati ili jednostavno s njim prekinuti sve veze?

Pitanje

Moja sestra se rastala od muža prije više godina. Sve donedavno, s njim smo ostali u prijateljskim odnosima, družili sa na obiteljskim okupljanjima i razmjenjivali božićne poklone. No nedavno su njegovi pogledi na politička zbivanja postali vrlo radikalni tako da se više ne osjećam ugodno u njegovom društvu. On piše blog i povremeno radi na jednoj radio postaji kao voditelj te vrlo često vajno iznosi svoje stavove koji su prepuni mržnje, a čak poziva i na nasilje.

Mislim da je to užasno i zapravo ja i veći dio moje obitelji pripadamo upravo onoj grupi ljudi protiv koje govori moj bivši šogor. Ne radi se samo o različitim ideologijama. Također, ne mislim da sam u neposrednoj fizičkoj opasnosti. Moje pitanje je sljedeće: Trebam li mu reći da me njegovo ponašanje vrijeđa i da želim prekinuti svaki kontakt s njim ili da jednostavno odbijem pozive na druženja i poklone? Je li jedan od ta dva postupka etičniji od drugoga?

Odgovor

Društvo je do te mjere podijeljeno da mnoge obitelji više ne mnogi za večerom voditi normalan razgovor o politici. Ali ako ljudi ne mogu ni unutar svoje obitelji razgovarati o stvarima koje nas dijele –  a u slučaju obitelji je za pretpostaviti da ti ljude zapravo žele biti zajedno čak i kad se ne slažu – postavlja se pitanje gdje onda ljudi uopće mogu razgovarati.

Skloniji sam opciji da pokušate otvoreno porazgovarati s tim čovjekom o njegovim iritantnim stavovima i date mu do znanja što o tome mislite. Ako se većima njegovih političkih diskusija odvija na društvenim mrežama i desničarskom radiju na kojem radi, vi i vaša obitelj biste mogli biti jedini koji imaju šansu doprijeti do njega i pokazati mu da postoji i drugačiji pogled na svijet.

Ako pretpostavimo da neće reagirati razumno – što je, bez sumnje, najizglednija opcija – tad mu možete reći da prekidate sve veze s njim i znat će zbog kojeg razloga. No barem ste se prema njemu ponijeli s poštovanjem i s obzirom na to da je (ili je barem bio) dio obitelji i da ste žitelji iste zemlje.

No ako gledate na njega kao na osobu ‘kojoj treba pomoć’, tad sugerirate da nije psihički dobro. Dakako da postoji mogućnost da je to točno, no možda su njegovi ekstremni stavovi i tvrdnje samo potaknuti izjavama koje ovih dana kolaju uokolo. Ako je to slučaj, onda ne treba pomoć samo njemu već našoj čitavoj kulturi. Prikazivanje društvenog fenomena kao individualne patologije je pogubno iskušenje. (To se može vidjeti i u inicijativama da se rasizam proglasi mentalnom bolešću.) Drugim riječima, u ludim vremenima, možete imati lude poglede, a da ne budete doista ludi.

Baš kao i članovi obitelji, i članovi nekog demokratskog društva trebali bi pokušati riješiti probleme dijalogom jer državu bismo trebali voditi zajedno. Ako napustite tu ideju, potkopavate ideju građanskog društva. Baš kao što je vaš bivši šogor to učinio u svojim mržnjom ispunjenim ispadima. Vaša prva reakcija bi trebala bi5ti da se od toga suzdržite.