Koliko je 70-ih godina 20. stoljeća komunizam bio živ u Jugoslaviji, što je sve određivao te koje je beneficije donosila partijska knjižica, pokazuje prilog britanskog The Guardiana objavljen 21. veljače 1970. godine.
Ono što je na prvu vidljivo jest da su, za razliku od američkog tiska, Britanci u to vrijeme s više naklonosti gledali na pokojnu državu kojoj su najviše zamjerali – ograničavanje sloboda. Što su pisali o Jugoslaviji u vrijeme osvita Hrvatskog proljeća u kojem su Hrvati, usprkos državnoj represiji, pokušali legitimirati vlastiti nacionalni identitet, pročitajte u nastavku.
Jugoslavija je kontradiktorna; komunističko, a opet slobodno društvo. Objasniti to možemo tako da se više ne radi čisto komunističkom društvu, ali postoje anomalije koje bi zapadna društva mogla nazvati ozbiljnim ograničavanjem sloboda. Iznad svega, Jugoslavija je samodisciplinirana.
Ipak, zahvaljujući njenom samoupravljanju i decentralizaciji, teško ju je uspoređivati. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o zapadnjačkoj državi poput, recimo, Italije, ali Savez komunista (SK, Partija) još uvijek igra veliku ulogu.
Funkcionari i direktori su partijaši
Iako Jugoslaveni nisu prihvatili kremaljski komunizam, ne
žele društvo zasnovano na privatnom vlasništvu. Ne dive se ni britanskoj
demokraciji u kojoj opozicija pokušava zbaciti vladajuće ili američkom sustavu
u kojem od naroda otuđene elite rade za vlastitu korist.
Teoretski, SK je odvojen od države. U stvarnosti, federalni i republički ministri i funkcionari su članovi Partije koja više ne izdaje naredbe, već određuje načela prema kojima će vlada postupati. Vlada će donositi taktike, ali neće ni pomisliti usprotiviti se Partiji.
Za onoga tko želi postati ministar, ključno je biti članom Partije. Članstvo je gotovo jednako važno za izbor u parlamente. Presudno je za oficire i diplomate. Direktori većina tvornica i institucija su članovi Partije.
Obični građani ne moraju biti komunisti
S druge strane, u svakodnevnom životu, članstvo u Partiji je stvar izbora i nije nužno biti komunistom. Ako je šef tvornice komunist, njegov poslovođa ne mora biti član SK. Predstavnik makedonskog Ministarstva informiranja koji me je vodio (Jugoslavijom, op MV.) nije bio član partije, a nisu ni brojni profesori.
Još je važniji trend smanjenja utjecaja Vlade na svim razinama. To i decentralizacija toliko su napredovali da mnogi komunisti pokušavaju povratiti neku vrstu središnjeg upravljanja. No to ne znači da žele povratak komunizma sovjetskog tipa, već nekakav osjećaj jugoslavenske nacionalne politike koja bi ujedinila nezavisne trendove koje samoupravljanje stvara. Iako postoji i struja koja bi voljela centralno kontroliran sustav na ideološkim principima.
Josip Broz Tito (foto: Muzej Jugoslavije)
Tito upravlja kao kralj, bogati sjever financira jug
Postoji i prirodna napetosti između progresivaca i konzervativaca, između bogatih i siromašnih. Bogati sjever države financira ekstremno siromašni jug. Koncepti lijevoga i desnoga postali su zbrkani. Maršal Tito, koji je i progresivan i konzervativan, predsjeda državom poput kakvog monarha.
Liniju između partijske moći i građanske neovisnosti teško je odrediti. Mnogi Jugoslaveni tvrde da su postigli revoluciju pa je članstvo u Partiji sve manje važno. Jedan mlađi ministar je kazao: “Više ne ovisimo o principima. Smetaju nam. Sada smo puno pragmatičniji.”
Stara loša vremena objašnjava riječima: “U 25 godina pokušavamo dosegnuti ono za što je Oxfordu, Cambridgeu, Harvardu i Yaleu trebalo 250 godina. Bili smo okupirani i sjećanja na ta vremena još postoje. Ono što se događalo nakon revolucije, bilo je apsolutno neophodno. Sada su stvari drugačije.”
