Odabrala je eutanaziju prije no što demencija preuzme sve

Što učiniti kada liječnik priopći dijagnozu demencije? I kada kaže da će stanje biti samo gore? Mnogi takvi pacijenti pomisle kako će završiti ovozemaljske poslove i pribjeći eutanaziji, tamo gdje se ona može izvršiti. No onda, kada bolest uzme maha, u trenutku kada su planirali odlazak, više nisu u stanju potvrditi svoju odluku. A liječnik tada ne može obaviti dogovoreno. Ili može, ako se želi izložiti kaznenom progonu.

Jedna od onih koja nije dvojila o svojoj odluci jest Nizozemka Annie Zwijnenberg. Znala je odmah čim joj je liječnik rekao da je siguran kako boluje od Alzheimera. I znala je da to mora učiniti dok je još pri punoj svijesti. Njena je priča prikazana u filmu “Prije no što, bude prekasno”. Ovaj dokumentarac nizozemskog redatelja Geralda van Bronkhorsta prati njeno putovanje kroz bolest do eutanazije u dobi od 81 godine.

Kako prenosi BBC, Annie je bila ponosna žena koja je odgojila troje djece posve sama, uživala je u planinarenju, imala snažna vjerska uvjerenja, sve dok nije oboljela od demencije. Željela je da ljudi razumiju odluku pa je dopustila snimanje i na dan odlaska. Sjedila je opušteno na kauču, okružena svojom djecom, šalila se s liječnikom koji ju je došao otpraviti na onaj svijet.

“Odveo sam je na večeru u skupi restoran, smijali smo se i plakali. Bilo je posebno”, ispričao je sin Frank. “Pronašla sam njeno pismo Bogu. Zamolila ga je da se brine o njenoj djeci. Znala je da ako Bog postoji, to mora biti topao Bog pun opraštanja”, dodala je kći Anneke.

Dokumentarac pokazuje da je Annie bila potpuno svjesna svoga kraja. Liječnik ju je nekoliko puta pitao želi li popiti pripremljeni lijek koji će je zauvijek uspavati. “Sinoć sam sve još jednom promislila, od početka do kraja. Ovo želim. Želim to isključivo zbog sebe. Ovo je najbolje za mene”, potvrdila je svoju odluku. “Želim vam siguran put”, kazao je liječnik dok se posljednji put rukovao s nasmijanom pacijenticom.

Iskapila je čašu bistre tekućine, žaleći se kako ima gorak okus. Trebalo joj je neko vrijeme. “Tonula je u sve dublji i dublji san. Bilo je to nježno”, prisjetila se Anneke. Obitelj se zagrlila dok je Annie odlazila.

Nekoliko sati kasnije, Annie je još uvijek spavala. A onda je počela hrkati. Obitelj je ogladnjela pa su čak oko njene postelje jeli sendviče. To pokazuje kako se život nastavlja, čak i u ovakvim situacijama, objasnio je redatelj. Bojeći se da će se Annie na kraju probuditi, liječnik joj je dao smrtonosnu injekciju. 20 sekundi nakon toga umrla je.

“Dobar prijatelj mi je rekao da je moram odgovoriti od eutanazije. Rekao sam da neću, da ću je poduprijeti. Govorili su mi da ubijam vlastitu majku. To je teško slušati”, prisjetio se Frank.

“Bilo je teško, ali to nije bila naša odluka. Ona je odlučila”, kazala je kći. “Tu nema lošeg ili dobrog odabira. Mrzila je kad bi joj ljudi rekli da je hrabra zbog odluke. Ali ona je mislila da bi hrabrost bila živjeti s demencijom.”