Greška koju sam napravila sa svojom tugujućom prijateljicom

Što reći osobi koja žaluje, koja je izgubila nekog dragog ili koja prolazi kroz neki težak period u životu. Svi želimo reći nešto što će pomoći, no istina je da često kažemo nešto što ima upravo suprotan učinak. Celeste Headlee, kolumnistica portala Huffington Post opisala je kako je od konverzacijskog narcisa postala suosjećajan slušatelj.

Moja dobra prijateljica izgubila je oca prije nekoliko godina. Pronašla sam je kako sjedi na klupi ispred zgrade u kojoj je radila. Nije se micala, samo je prazno zurila pred sebe. Bila je izvan sebe od boli, a ja nisam znala što da joj kažem. Tako je lako reći pogrešne stvari nekome tko žaluje i kome je teško. Počela sam joj prepričavati kako sam i ja odrasla bez oca jer se utopio kad mi je bilo samo devet mjeseci i kako sam uvijek bila tužna jer ga nisam stigla upoznati. Željela sam da shvati da u svojoj tuzi nije sama, da je još netko prošao kroz sve to i da razumijem kako se osjeća.

No nakon što sam joj sve to ispričala, moja se prijateljica trgnula i rekla: “U redu, Celeste, pobijedila si. Ti nikada nisi imala tatu, a ja sam sa svojim provela 30 godina. Tebi je bilo teže. Pretpostavljam da ne bih trebala biti previše uzrujana što mi je umro tata.”

Skamenila sam se kad sam to čula. Moja prva reakcija je bila da se branim. “Ne, ne, ne. Nisam tako mislila. Samo sam ti željela reći da znam kako se osjećaš.” Ona mi je odgovorila: “Ne, Celeste. Nemaš pojma kako se ja osjećam.”

Nije vrijeme za pričanje o sebi

Ustala je i otišla, a ja sam stajala tamo potpuno bespomoćna. Gledala sam je kako odlazi i osjećala se kao najveća glupača. Željela sam je utješiti, a umjesto toga učinila sam da se osjeća još gore. U tom trenutku, još uvijek sam mislila da me krivo shvatila. Mislila sam da je u osjetljivom stanju i da nije fer što se tako obrecnula na mene, a ja sam samo pokušavala pomoći.

No istina je da nije ona ništa krivo shvatila. Ona je možda i bolje od mene shvatila što se zbiva. Kad je počela sa mnom dijeliti svoje sirove emocije, meni je bilo nelagodno. Nisam znala što da kažem, pa sam se okrenula temi u kojoj je meni bilo ugodnije: meni samoj.

Možda sam željela biti suosjećajna, barem na svjesnoj razini, no ono što sam zapravo učinila je da sam pažnju s njezine boli preusmjerila na sebe. Ona je željela govoriti o svojem ocu, o tome kakav je čovjek bio, kako bih ja mogla shvatiti koliko je velik njezin gubitak. No umjesto toga, zamolila sam je da prestane s tim i prisilila je da sluša moju priču o tome kako je moj tata nesretno poginuo.

Češće je nego što mislimo

Od toga dana počela sam primjećivati ako često na nečiju priču o gubitku ili patnji  odgovaram pričom o vlastitom iskustvu. Kad bi mi moj sin pričao o nekoj svađi sa školskim kolegom, ja bih mu ispričala o svojoj svađi s nekom kolegicom s fakulteta. Kad je jedan kolega dobio otkaz, ja bih mu pričala o tome kako sam se prije par godina mučila da nađem posao.

No kad sam počela pridavati više pažnje tome kako ljudi reagiraju na moje priče i pokušaje da suosjećam s njima, shvatila sam da moji pokušaji da podijelim vlastito iskustvo nikad nisu prošli onako kako sam očekivala. Svi ti ljudi zapravo su samo trebali da ih saslušam i da prihvatim kroz što prolaze. Umjesto toga, prisilila sam ih da slušaju mene i prihvate moje iskustvo.

Potpuno je nesvjesno

Sociolog Charles Derber tu tendenciju da ubacimo svoju u tuđu priču naziva “konverzacijskim narcizmom”. To je zapravo želja da razgovor i fokus prebacimo na sebe i to se uglavnom događa nesvjesno.

Derber kaže da je konverzacijski narcizam “ključna manifestacija dominantne psihologije koja vapi za pažnjom i naročito je raširena u Americi. Pojavljuje se u neformalnim razgovorima među prijateljima, članovima obitelji i kolegama. Rasprostranjenost popularne literature o slušanju i etiketi upravljanja onima koji stalno govore o sebi sugerira njegovu sveprisutnost u svakodnevnom životu.”

Derber opisuje i dva oblika odgovora u konverzacijama:  oblik kojim prebacujemo pažnju na sebe i oblik u kojem pokazujemo podršku. Evo dva primjera:

Kada vam se netko požali da ima previše posla, a vi mu kažete da ne znate kamo ćete sa sobom, također od posla. Ispravno bi bilo tu osobu pitati što zapravo radi.

Ili kada vam netko kaže da treba nove cipele, a vi prebacite pozornost na sebe govoreći da i vi trebate nove cipele, jer vam se stare raspadaju. Umjesto toga, mogli biste pitati kakve cipele namjerava kupiti.

Umjesto priče o sebi, slušajte

Prebacivanje pažnje na sebe odaje konverzacijskog narcisa. Takvi ljudi svaki razgovor prebace na sebe, dok ljudi koji izražavaju podršku, potiču drugu osobu da im više govori o sebi i nastavi priču. U zadnje vrijeme pokušavam biti više podrška, a manje narcis. Pokušavam postavljati pitanja koja će potaknuti osobu da govori dalje. također, ulažem svjesni napor da više slušam, a manje govorim.

Nedavno sam vodila dug razgovor s prijateljicom koja se rastaje. Provele smo gotovo 40 minuta na telefonu, a ja gotovo da nisam progovorila niti riječi. na kraju razgovora mi je rekla: „Hvala ti za tvoj savjet. Stvarno si mi pomogla riješiti neke stvari.“

Istina je da joj zapravo nisam ponudila nikakav savjet. Jedino sam povremeno na nešto što je ona rekla odgovorila: “To zvuči teško. Žao mi je što ti se to događa.” Ona nije trebala moj savjet niti ikakve moje priče. Samo joj je trebao netko da je sasluša.