Doktore, liječi li vitamin C glupost?

Odgovor na naslovno pitanje je – nažalost ne. Povod za njega vjerojatno znate. Saborski zastupnik Živog zida Ivan Pernar, jedan od najvećih egzibicionista domaće politike, poznat je po suludim objavama i širenju lažnih vijesti. No ovoga puta, zastupnik koji nesumnjivo sladostrasno uživa i u negativnim medijskim objavama o sebi, odlučio se dijeliti savjete o zdravlju odraslih i dojenčadi. A neki su mu čak i povjerovali, zbog čega smo i ovaj tekst ovako naslovili.

Kako je sabornik objavio na Facebooku, preporučuje liječenje gripe velikim količinama vitamina C. Kod dojenčadi bi kašalj liječio na način da se vitamin miješa s izdojenim majčinim mlijekom. Srećom, brojni su Pernarovi pratitelji i stručnjaci ismijali njegove savjete, dok je poznati hrvatski psihijatar Herman Vukušić upozorio na štetnost zastupnikovih objava i njegovu veliku moć manipulacije.

“Farmaceutska industrija je jaka, ali istina je još jača”, odgovorio je Pernar novom objavom, zanemarujući činjenicu da se vitamin C ne proizvodi u škverovima, već da je riječ o jednom od najisplativijih proizvoda upravo farmaceutske industrije. Kao prilog svojoj tezi o čudesnom vitaminu C objavio je i članak o osebujnom znanstveniku Linusu Paulingu, dvostrukom Nobelovcu i manekenu industrije suplemenata. Ali, avaj, očito nije vidio da je članak sponzoriran upravo od farmaceutske industrije protiv čije zavjere se, navodno, bori. Naime, ispod članka stoji da ga sponzorira „Plivit C“, dakle Pliva.

Tko je Linus Pauling?

No sve to Penarovim sljedbenicima, velikim dijelom i obožavateljima teorija urota, ne znači puno pa su i sami posegnuli za Linusom Paulingom. Kako u svakoj budalaštini uobličenoj u teoriju urote postoji zrnce istine, možemo reći da se zaista radi o velikom američkom kemičaru, ovjenčanom brojnim nagradama. S druge strane, na tvrdnje da se radi o čovjeku koji je „dobio Nobelovu nagradu za otkriće vitamina C s kojim je liječio rak“, možemo se samo gorko nasmijati. Jer je preminuo od karcinoma, iako je, zaista, vjerovao da vitamin C liječi i karcinom.

Ovaj dvostruki nobelovac prvu je nagradu dobio 1954. godine za kemiju u području istraživanja kemijskih veza, dok je 1962. godine dobio Nobelovu nagradu za mir, a kao posljedica antinuklearnog aktivizma. Niti jedna od ove dvije nagrade, nema veze s njegovim kasnijim pokušajima liječenja teških bolesti vitaminom C.

Potkraj života Pauling se premetnuo u velikog zagovornika vitaminskih terapija i gotovo glasnogovornika farmaceutske industrije u dijelu dodataka prehrani. Zahvaljujući i vlastitim zdravstvenim problemima, istraživao je desetljećima ulogu vitamina C u prevenciji ateroskleroze i liječenju angine pectoris te karcinoma. Ove ideje, zahvaljujući internetu, proširile su se u devedesetima, posebno nakon njegove smrti, uz veliko negodovanje velikog dijela znanstvene zajednice.

Vitamin C kao panaceja

Koncept liječenja visokim dozama vitamina C zapravo nije originalno Paulingov, već pripada biokemičaru Irvinu Stoneu koji ga je predstavio 1966. godine. Pauling je, uvjeren u ispravnost ove teze, počeo uzimati tri grama vitamina C dnevno kako bi spriječio prehladu, a potom je vlastita uvjerenja pokušao dokazati i znanstvenim metodama.

1971. godine, u suradnji s kirurgom Ewanom Cameronom počeo je intravenozno ubrizgavati C vitamin pacijentima oboljelim od raka. Uz brojne popularno-znanstvene knjige, Pauling je objavio i studiju prema kojoj je navodno, terminalno oboljelim pacijentima, vitaminom C produljio život 4 puta u odnosu na one koji nisu primali vitamin C. Istraživanje je proveo na 100 osoba.

1982. godine je reevaluacija tog istraživanja pokazala da je Pauling u skupinu “liječenih” izdvojio lakše bolesne pacijente, dok je u kontrolnu skupinu stavio pacijente koji su bili brže smrti. Kasnija su istraživanja (Mayo Clinic) pokazala da je vitamin C u liječenju karcinoma koristan koliko i placebo.

Nakon što mu je znanost srušila životno djelo, pobješnjeli Pauling je tvrdio da su naknadna istraživanja metodološki pogrešna, da su pokusi prekratko trajali, a da je pacijentima vitamin C davan oralno, umjesto da im je ubrizgan u venu. Svađa je bila javna, duga i intenzivna. Ujedno je i polučila kontraefekt – popularizirala je Paulingove metode i dala zamah farmaceutskoj industriji u proizvodnji vitaminskih dodataka prehrani.

Pauling je do smrti ostao zagovornik teze da vitamin C liječi karcinom, prehladu i ozlijede mozga. Preminuo je od posljedica karcinoma prostate u kolovozu 1994. godine u 94. godini života.

Što znanost zna o vitaminu C?

Vitamin C je u vodi topiv vitamin, neophodan za ljudsko zdravlje. Između ostalog, neophodan je u biosintezi kolagena, važnog potpornog proteina u ljudskom tijelu, stoga nedostatak vitamina C remeti zacijeljivanje rana, krvarenje iz kapilara i bolest skorbut.

Iako su vitaminu C pripisivana čarobna svojstva u liječenju prehlade, gripe, karcinoma, bolesti krvožilnog sustava, reumatidnog artritisa, itd., kliničke studije i dokazi dobiveni pregledom znanstvene literature iz Cochrane knjižnice nisu našle uporišta tim tvrdnjama.

Je li unos prevelikih količina vitamina C štetan?

Srećom, odgovor je također ne. Vitamin C je dostupan bez recepta u obliku tableta, šumećih tableta ili praha, a koristi se i u prehrambenoj industriji kao aditiv. Budući da je topiv u vodi, tijelo se lako rješava “viška” vitamina C kroz mokraću, objavio je portal Dokazi u medicini iza kojeg stoji veliki znanstveno-liječnički tim.

Vrlo visoke doze mogu izazvati prolazne probavne tegobe, a postoji sumnja da bi unos visokih količina vitamina C (preko 1 g dnevno) mogao biti povezan s blago povećanim rizikom od bubrežnih kamenaca (2 puta veći rizik). No, povezanost povećanog unosa vitamina C s povećanim rizikom od bubrežnih kamenaca nije još nedvojbeno pokazana, jer je efekt (ako postoji) vrlo malen.