Koliko je nevjerojatno romantično izgledala Jugoslavija iz pomalo naivne vizure njemačkog turista i što je od nje ostalo? Opisao je to njemački novinar Volker Wagener u komentaru za Deutsche Welle, a povodom stotog rođendana kojega bi, da je poživjela, nekadašnja država ovih dana slavila.
1976. godine sam auto-stopom prvi put došao u Jugoslaviju – naravno na more. Tek godinama kasnije sam postao svjestan da sam se sunčao na “hrvatskom terenu”. Tito je i dalje bio na vlasti, više zbog svoje aure, ali zapravo na pragu toga da bude nadzornik svog naslijeđa. Ipak, socijalizam pod palmama je bio tako divan.
Tri godine kasnije, ponovo sam se našao u zemlji radničkog samoupravljanja. Njena sloboda (nesvrstanost), između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, fascinirala je tada i zapadnonjemačke ljevičare koji su zbog Vijetnama bili protiv SAD-a, a zbog gulaga protiv Sovjeta. I ja sam bio jedan od njih.
Jugoslavija, 1972.
Drugačija zemlja
Moje početno povijesno-političko neznanje, naivnost, zajedno s neosnovanim mladalačkim optimizmom, bili su i poslije Titove smrti (1980), „najbolji preduvjeti” za romantizaciju države koja je već umirala. Uostalom, zašto ne? Toliko toga je bilo dobro: u radničkom raju, zaposleni su sami određivali ciljeve poduzeća – uključujući i plaće. Igranje tenisa ili sjedenje u kafiću tokom radnog vremena – nema problema. Odlazak autobusom u Trst u šoping bio je narodni sport – čak i bez zahtjeva za odmor. Čista opuštenost.
A ekonomska neproduktivnost Jugoslavije bila je naširoko poznata: prosječno se realno radilo samo dva i pol sata dnevno. Europski negativni rekord još u kasnim sedamdesetim. A otrcana šala koja je bila moto tog radnog morala glasi: „Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi”.
Jugoslavija, 1972.
Simptom krize – nestašica kave
Privredno je stvarno krenulo nizbrdo tek u eri koja je nastupila posle Tita. Odlasci u tu zemlju, u međuvremenu moju drugu domovinu, bili su kao male selidbe: nosio sam prašak za pranje, električne uređaje (naravno bez carine) i prije svega – kavu. Najbolje je bilo donijeti Minas kavu, koju bih kupio na austrijsko-jugoslavenskoj granici na prijelazu Korensko sedlo ili Ljubelj. Nestašica kave je bila simptom krize. I police u lokalnom supermarketu „Brodokomerc” bile su sve praznije.
Titova formula, da i Rusi i Amerikanci plaćaju za strateški važnu zemlju između blokova, poslije njegove smrti više nije funkcionirala. Definitivni kraj ovog dvostrukog kasiranja je došao s padom Željezne zavjese. Jugoslavija odjednom više nije bila važna.
S ekonomskim propadanjem počele su i borbe za raspodjelu. Hrvati su prisvojili sve prihode od jadranskog turizma i odbili dio novca transferirati u Beograd. Slovenci, koji su u Ljubljani još sedamdesetih godina proizvodili mikročipove, razmišljali su na sličan način: Zašto sufinancirati siromašne Kosovare koji još vodu vade iz bunara?
Kucnuo je čas nacionalista, federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine već je postojala samo na papiru. Iznenada su se pojavila nova pitanja: Gdje Srbi žive izvan Srbije, postoje li povijesne granice, jesu li bosanski muslimani nacija?
Jugoslavija, 1972.
Zakasnjele nacije
Bile su to akademske vježbe, koje su u devedesetim otpuhale atavističke kampanje mržnje. Euforija nacionalne neovisnosti, donijela je Jugoslavenima više od 160.000 mrtvih u nevjerojatno brutalnim ratovima. Pokušaji, posebno Britanaca i Francuza, da se spasi cijela država, ostali su iluzija. To što je Njemačka početkom 1992. godine priznala Hrvatsku i Sloveniju nije ništa pogoršalo, ništa što u smislu očuvanja države nije već odavno bilo izgubljeno.
A onda, američki bombarderi nad Srbijom: ono što je u Njemačkoj prije ratova bio najobičniji poziv na večeru: „Hajde, idemo kod Jugoslovena (u restoran)”, odjednom je dobilo potpuno drugačije značenje.
U retrospektivi, pamti se relativno blagostanje Jugoslavije, otvorene granice i nešto poput „neurotične nostalgije”, kako to zaključuje srpski književnik Bora Ćosić. No nitko ne želi povratak na staro. Jugoslavija je tragičan eksperiment povijesti. Zakasnjele nacije na europskom jugoistoku su činjenica. Krvavo kupljene, uglavnom entuzijastički slavljene – ali vlastita himna i zastava ne stvaraju radna mjesta.
Bilo u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni – mladi bježe. Poslijeratna drama nakon ratne traume. Kao turist među „Jugosima” osjećam depresiju koja izjeda društvo. Neki stariji iznenada cijene sigurnost socijalističkih dana, mladi se nadaju Europi. Usprkos svim simpatijama za kasno formiranje nacija južnih Slavena, proces kroz koji su Britanci, Francuzi ili Mađari prošli stoljećima ranije, vidjeti Jugoslaviju kao katastrofu povijesti a njezine države nasljednice kao krizne pacijente – to boli, piše Volker Wagener u komentaru za Deutsche Welle. Želite li se prisjetiti “socijalizma pod palmama” pogledajte i ovaj kratki video.
