Krizmanić: Božić je blagdan baš svih ljudi, bogataši su prije bili odgojeniji

O Božiću i božićnim osjećajima za N1 televiziju progovorila je najpoznatija hrvatska psihologinja – Mirjana Krizmanić. Ovo su akcenti zanimljivog izlaganja iz emisije Novi dan.

Božićni osjećaj sreće ili nesreće

U svim reklamama stalno se naglašava da je Božić obiteljski blagdan. Ali to je blagdan svih koji danas žive. Dijete se rodilo, dijete je uvijek nada, pogotovo rođenje božjeg djeteta – nitko nadu ne spominje uz Božić. Da, u obitelji se slavi Božić, ali tko nema obitelj, slavi s prijateljima, susjedima. Važno je da je s drugim ljudima. Ne treba to tako naglašavati, to je zajednički blagdan svih ljudi, i onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju.

Ljudi bi se mogli veseliti i drugima koji su sretni, i tuđa radost mogla bi biti izvor radosti za nas. Vrlo jednostavno ću reći – što je više sretnih ljudi i vi i ja živimo u sretnijem svijetu, neovisno o tome kako smo raspoloženi.

O sreći

To je loš termin. Sreća je trenutačna, kratkotrajna. Ne možete biti trajno sretni, to je kratkotrajno stanje velike radosti, katkad i trijumfa nad drugima. Ljudi bi se trebali truditi biti zadovoljni u životu, to je dohvatljivije od sreće. Sretni možete biti iz raznih razloga, ali kratko traje uvijek – jer se na dobro jako brzo naviknemo

O bogatstvu i siromaštvu

Nismo desetljećima navikli da budu tako velike razlike, da bude tako puno jako bogatih i jako puno jako siromašnih. Manji je bio raspon. Razlika je i što je relativno mali broj jako bogatih bio pristojno odgojen, nisu bogatstvo pokazivali na svakom koraku. Danas su jako bahati neki koji su naglo postali bogati, ne svojim radom. To onda potiče zavist, što je jako štetno čuvstvo, čovjek se truje kad je zavidan.

O vjeri

Vjera može silno puno pomoći i jako otežati život vjerniku koji se drži svih propisa koje mu vjera nalaže, jer mu puno toga zabranjuje ili priječi, ili čini da se osjeća grešnim, da se pred Bogom osjeća malim. A ja ne mislim da je to bit vjere, mislim da bi pravi vjernici bi trebali vjerovati da su pred Bogom svi jednaki. Bog ili ljubi sve ili ne ljubi nikoga – tako bi trebalo biti u svim vjerama.

Tako da nekima vjera otežava život, zabranjuje životne radosti, opterećuje grijesima, pa ako zgriješe, poslije se grozno kaju, pa opet zgriješe. Vjera može pomoći vjerniku koji je ima kao blagodat, a ne kao obavezu, kao teški teret. A to je teško balansirati. Tako da ne možemo apriori reći da vjera pomaže – nekome pomaže, nekome ne.