Mozaik
Kako prepoznati teorije urote i zašto ih volimo
Radije grdimo u komentarima na društvenim mrežama, nego što hvalimo. Radije vjerujemo da je svijet oko nas zao, iako doživljavamo puno više lijepih stvari, a kao osobe se možemo ostvarivati na nikad više načina.
Sjećate li se vremena kada su tiskani mediji, uz dva televizijska programa, bili glavni izvor informiranja? Svih tih tjednika, mjesečnika, “uradi sam” priručnika i pornografski ilustriranih političkih časopisa za muškarce i zabavno-edukativnih magazina za žene i djecu?
Pa ipak, tamo negdje na najmanje vidljivom mjestu na polici kioska, bilo je i nekoliko jeftino tiskanih izdanja koja su se bavila teorijama urote. Većina tih izmaštanih članaka (iz jednog ili dva pera) koji su se pozivali na jednako izmaštane institute i znanstvene ustanove u dalekoj Rusiji ili Sjedinjenim Državama, govorili su mahom o svemircima, došljacima iz drugih galaksija i palim letećim tanjurima za koje “svjetske vlade ne žele da znate”.
Usprkos tom trudu “svjetskih vlada”, ljudi su, 40 godina poslije, potpuno uronjeni u teorije urote puno opasnijih karaktera. Zahvaljujući internetu, više nema brana koje su nekad postavljali urednici i izdavači, bilo da se radi o sadržaju ili objavljenim reakcijama čitatelja.
Dok smo se nekad smijali osebujnim likovima koji su na televiziji govorili o svojim susretima sa svemircima, danas postoje milijuni onih koji vjeruju u vladajuće ljude-guštere. Štoviše, saborski zastupnici opasnih namjera u Sabor su svojevremeno doveli oca te teorije dok sami propovijedaju protiv jedne od najvećih medicinskih blagodati – cijepljenja. Ili lijekova za depresiju. Napose, tko je ikad mogao i pomisliti da će u Bijeloj kući stolovati čovjek koji misli da je globalno zatopljenje – globalna urota?
U lijepom tražimo ružno
Ne treba zaboraviti da teorije urote koje pripisuju “svjetske centre moći koji upravljaju našim životima” promoviraju defetizam, a nerijetko su nam samo opravdanje za vlastiti nedostatak odgovornog ponašanja. A zapravo, svijet je prekompleksan da bi se njime učinkovito upravljalo, pogotovo iz jedne točke moći. I zato će neki prigrliti teoriju urote, jer im daje odgovor na pitanja koja ni ne znaju postaviti i bez realnog truda popunjava rupe u nerazumijevanju svijeta. Interakcije unutar svijeta toliko su složene, duboke i nepredvidive da je gotovo nemoguće u potpunosti računati na bilo što, osim na ljudsku prirodu prema kojoj stvari s negativnim predznakom psihološki jače doživljavamo i na njih jače reagiramo.
Zato rado širimo teorije urote i fake news, čak i kada sami sumnjamo u njegovu istinitost. Zato se rado žestimo i komentiramo ružne stvari. Radije grdimo u komentarima na društvenim mrežama, nego što hvalimo. Radije vjerujemo da je svijet oko nas zao, iako doživljavamo puno više lijepih stvari, a kao osobe se možemo ostvarivati na nikad više načina. Negativnost nas emocionalno stimulira pa se u lijepim stvarima trudimo pronaći makar malo zrno ružnoće, a u dobrim ljudima karakternu manu.
Opasna teorija
Primjera je bezbroj. Recimo kada mlada majka izliječena od karcinoma javno i prkosno pokaže svoj ožiljak na mjestu gdje je nekad bila dojka, osnažujući na taj način sve žene koje su i koje će proći isti pakao, javit će se netko tko će reći da ni nije imala karcinom, već da su je liječnici prevarili kako bi zaradili na njoj. Ili da samo želi medijsku pozornost. Ili da je jednostavno glupa.
Banalno štetna teorija
Ili na prizemnom primjeru jednostrano donesene mirovinske reforme. U gotovo godinu dana nije bilo umirovljenika koji nije dignuo glas protiv Pavićeve inovacije. Pa opet, kada su sindikati objavili da će reformu rušiti referendumom, glavna reakcija istih tih umirovljenika je dokazati da su sindikati i umirovljenički aktivisti urotničko bratstvo koje tajno gura agendu vladajućih. A komu zapravo koristi takav stav u kontekstu pokretanja referenduma i društvenih promjena? Ministar Pavić i premijer Plenković, zahvaljujući takvoj reakciji, mogu mirno spavati.
Kako prepoznati teoriju urote i prodavanje gluposti?
Upustiti se u raspravu s nekim tko širi takve konstrukcije, jalov je posao. Jer njegov ulog u ono što propagira nisu znanje, činjenice ili razum, već emocija koja ga “diže”. Dapače, on svoje mišljenje ne oblikuje činjenicama i razumnim objašnjenjima, već sasvim suprotno, odbacuje svaki fakt koji se ne uklapa u ono što smatra istinom.
I to je ljudska priroda s kojom se svatko od nas, u okvirima vlastitih mogućnosti, bori. Zato je važno prepoznati kada nam se serviraju zavodljive, ali nerazumne priče, prije no što ih i sami podijelimo na društvenim mrežama. Ovo su neki od signala.
1.
Teoretičari urota tvrde da jedino oni govore istinu, a svi ostali lažu. Tvrde da mediji, političari, znanstvenici, liječnici (nastavi niz) kriju istinu od vas. Kao da se radi o homogenim skupinama osoba koje imaju u dlaku zajedničke interese i među kojima je natjecanje potpuno nemoguće.
2.
Umjesto odgovora, postavljaju pitanja. Umjesto dokaza za svoje teorije, traže do vas da dokažete da oni nisu u pravu. Traže od vas da dokažete nedokazivo. Primjerice, umjesto da dokažu da je osoba X sudjelovala u nečemu, od vas traže da dokažete da nije.
3.
Ako i nude “dokaz”, on je zasnovan na uzorku “spajanja točkica”. Točnije, povezuju događaje koji se ne trebaju uzročno-posljedično vezati. Kada ne postoji dokaz te veze, osim same teorije urote, ili kada se veza može objasniti drugim uzrocima ili slučajnošću, netko vas, najvjerojatnije, pokušava nasamariti.
4.
Spajaju činjenice i nagađanja, bez razlikovanja između njih. Ne dodjeljuju im stupnjeve vjerojatnosti ili činjeničnosti.
5.
Što je više instanci ugrađeno u priču (znanstvenici, vlade, trgovci, liječnici, marketingaši, novinari…), to je manja vjerojatnost za njezinu istinitost. Što je shema jednostavnija i ima manje aktera (horizontalno i vertikalno), to je njena realizacija vjerojatnija. Milijuni ljudi jednostavno ne mogu držati jezik za zubima.
6.
Otvaraju sumnju prema svima; od vlade, preko upravnih tijela, do građanskih skupina. Svi su prljavi i svi su umiješani. Teoretičari urote ne mogu nijansirati razlike između mogućeg, nemogućeg i vjerojatnog. “Tko te plaća?” omiljeno je pitanje koje teoretičari urote postavljaju onima koji još nisu izgubili kontakt sa zdravim razumom. Jer, u njihovom je umu sasma nemoguće da je netko tko im se suprotstavi informiranim mišljenjem i argumentima – pošten.
7.
U vremenu kompleksnih odnosa, teško je učinkovito upravljati gradom i državom. Svjetska dominacija koju propisuju teorije urote jest teška tlapnja.
8.
Svaka teorija urote u svojoj jezgri ima zrnce istine ili istinit događaj čije se proporcije neopravdano napuhuju do razina koje, realno, nikada ne mogu dosegnuti. Osim toga, urote dodjeljuju značajna, zlokobna značenja onome što su najvjerojatnije bezazleni i beznačajni događaji.
9.
Ostavljaju zavjere otvorenima. Nude zaplete za koje krive nekoga (vladu, elite, znanstvenike, medije, liječnike); no za to ne nude dokaze, konkretna imena, a ni granice optužbi. Primjer: “Nitko ne zna koliko to duboko ide.” Ili: “Tko zna tko sve stoji iza toga.”
10.
Za izvođenje takve urote trebale bi gotovo nadljudske osobine. A zapravo, ljudi nisu ni približno toliko moćni koliko mi mislimo da jesu. Teorije urote počivaju na strahu od tuđe moći ili vlastite nemoći.
11.
Teoretičar urote odbija razmotriti alternativna objašnjenja pri čemu odbacuje sve dokaze koji mu ne idu u prilog. Dakle, u obzir uzima samo one dokaze koji podržavaju ono što je on odredio kao istinu.