“Čak su se i neki moji dragi prijatelji upecali na ovu priču o najezdi emigranata koji tamane kao skakavci, siluju žene, ruše drevnu kulturu – ukratko, rade nam o glavi”, početak je objave na Facebooku novinara i nekadašnjeg ratnog izvjestitelja Hrvatske televizije Igora Mirkovića. Prenosimo je u cijelosti.
Moram stoga podsjetiti na slučaj iz ratnog Zagreba: bila je 1991, prva zamračenja, tenzije, ljudi su zabrinuti i uplašeni. Tu krene „posve provjerena“ priča – višekratno objavljena i u medijima, ako se dobro sjećam – da je Zagreb pun srpskih snajperista koji s prozora pucaju po ulicama.
Danas valjda toliko znamo: nikada nigdje niti jedan trag ijednog snajperskog metka nije pronađen. Nije bilo pogođenih ljudi, ni zaplijenjenih snajpera, ni propucanih automobila… Ni traga. Nula bodova.
Temeljem te priče mnogi su Srbi – recimo to nježno – imali izvjesne neugodnosti. Jer nitko od njihovih susjeda zacijelo ne bi odobrio da se čovjek koji zivi na njihovom katu X godina u gluho doba noći odvede Merčepu i njegovom bećarima u paviljon na Velesajam. No, ako on vise nije susjed, nego zli snajperist – njegova glava ni imovina više ne vrijede ništa. Tako je stvorena psihološka podloga za lov na glave.
Za one osjetljive na nacionalni balans, recimo da su Srbi imali na dlaku isti obrazac: oni su širili strah da su ustaše krenule u još jedan genocid, kao 1941., da će da rade ogrlice od dečjih prstića (ovo je citat s RTS-a). Da to Srbi više nikada ne smiju dočekati nespremni. Naoružajte se, braćo, pucajte po susjedima.
I Hitler je koristio isti trik: Vječni Žid, podmukao i pokvaren, činio se kao trajna opasnost.
Ukratko, mnoge sramne epizode ljudske povijesti počinjale su širenjem straha. Jer kad se ljudi boje, onda žele da izvor njihova straha – utemeljen ili neutemeljen – nestane s lica zemlje. Pod svaku cijenu. Mi, koji razumijemo, imamo svetu misiju strpljivo objašnjavati i objašnjavati. Jer ova stvar kreće u opasnom smjeru.
Tko je Igor Mirković?
Diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1989. na TVZ-u u Zagrebačkoj panorami i redakciji unutrašnje politike, 1991. izvještavao s ratišta u Hrvatskoj. Od 1992. urednik u IP-u (Vijesti, Dnevnik, Slikom na sliku). Od 1994. do 2001. uređivao tjedne političke magazine (U potrazi, Javna stvar, 007 – tjedni pregled). Emisiju 5 do 12 radio u nezavisnoj produkciji. Kao novinar HTV-a objavljivao reportaže u CNN World Reportu 1994–96. S HTV-a otišao 1996, pokrenuo i uređivao prvi neovisni informativni program u Hrvatskoj – vijesti produkcijske kuće Mreža 1997. Uređivao emisije na Obiteljskom i Plavom radiju 1997–2000. Od 1998. bavi se i režijom dokumentarnih i igranih filmova. Dugometražni dokumentarci Novo, novo vrijeme (2001, suredatelj R. Grlić) i Sretno dijete (scenarist, 2003) distribuirani su u više susjednih zemalja. Scenarist i redatelj brojnih filmova (Orbanići Unplugged, Sretno dijete, Deseti film, LA nedovršeno, Krupni otpad, Inkasator, Balavica). Od 2008. režira kratke igrane filmove. Prvi dugometražni igrani film Noćni brodovi (suscenarist) režirao 2012. Suscenarist i suredatelj TV serije Crno-bijeli svijet 2015. Od 1999. član kreativnoga tima Motovun Film Festivala (od 2007. direktor). Od 2010. vanjski suradnik Fakulteta političkih znanosti, na kojem je od 2012. i glavni urednik Televizije Student; također urednik i mentor mozaično-informativne emisije TV Student, koju za HRT4 pripremaju studenti novinarstva. (Leksikon radija i televizije, HRT)
