Obiteljske mirovine: Zašto je Ana nakon Ivine smrti osuđena na bijedu?

Zašto Ministarstvo mirovinskog sustava odbija promjenu modela obiteljske mirovine i štedi na siromasima? Pitanje za Glas umirovljenika postavlja predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović. Prilog prenosimo u cijelosti. 

Standardna priča glasi ovako: Ana i Ivan, dvoje starijih živi skromno u svom dvosobnom stanu koji su otkupili dok su još radili i privređivali, zajedno sedam i pol tisuća kuna, a u mirovini s ukupno 70 godina radnog staža prihodi su im prepolovljeni. Tako su s uravnotežene prehrane prešli na varivo od povrća, nedjeljom i na pitu od jabuka ili sira, a grijanje uključu­ju samo u jednoj prostoriji. Režije su sve skuplje, cijena plina skače u nebo, voda i struja progutaju ostatak miro­vina. Da, imaju mobitel i na njemu su naučili koristiti Skype kako bi dva puta tjedno popričali s unucima u drugom gradu. Nemaju novaca za putovati u posjete i nositi darove, pa dostojan­stvo brane virtualnim druženjem.

I onda on, koji je, kako je uobičaje­no, imao višu mirovinu od 2.200 kuna, premine iznenada, a njegova supruga ostane sa samo 1.600 kuna vlastite mi­rovine, a čak joj se ne isplati prijeći na obiteljsku mirovinu, jer bi dobila samo 70 posto muževljeve, a to je čak nešto manje od njezine.

Od 223 tisuće obiteljskih umirov­ljenika 93 posto su žene, pretplaćene na siromaštvo. Prosječna obiteljska mirovina je 1.989 kuna, dok ih više od 50 posto ima manje od 1.600 kuna. Nepobitno, smrt jedne osobe često će rezultirati gubitkom izvora prihoda za drugu osobu; odatle prepoznavanje društvenog rizika smrti neke osobe ili, promatranje iz drugog kuta, dru­ge osobe koja preživljava ili ostaje iza sebe. Zato u Hrvatskoj preživjeli par­tner ili partnerica imaju mogućnost ostvariti pravo na 70 posto mirovine preminuloga, bilo da nisu prethodno radili ili su ostvarili svoju osobnu miro­vinu temeljem rada.

U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do mnogih promjena u pogle­du socijalne zaštite preživjelih u Euro­pi. Koncept socijalne zaštite za preži­vjele, prvenstveno za udovice i djecu pokojnika, prisutan je u europskom društvu od kraja 19. stoljeća. Sam koncept uspostavljen je metodom doprinosa, gdje su organizacije soci­jalne sigurnosti osigurale pogodnosti za preživjele u slučaju smrti hranitelja obitelji koji je bio osiguran doprinosi­ma prije svoje smrti. Za razvoj koncep­ta zaštite preživjelih u Europi vrlo važ­no bilo je usvajanje Konvencije ILO-a br. 102 o minimalnim standardima so­cijalne sigurnosti iz 1952. godine, koja i dalje ima neupitni utjecaj na razvoj društvenih sustava u većini europskih zemalja.

Hrvatske umirovljeničke udruge već godinama inzistiraju na promjeni modela obiteljske mirovine na način da Ana iz naše uvodne priče ima pravo zadržati svoju osobnu radničku miro­vinu od 1.600 kuna te dobiti, u sluča­ju da joj je mirovina niža od hrvatske linije siromaštva (2.321 kuna), 50 po­sto mirovine preminulog Ivana, što bi značilo da bi dobila još 1.100 kuna te bi nekako uspjela preživjeti sa 2.700 kuna. Ako bi mirovina preživjelog bila, primjerice, u rangu od 1,2 linije siromaštva, onda bi preživjeli partner mogao dobiti 40 posto mirovine pre­minuloga, i tako dalje. Na posljetku, s mirovinom višom od trostruke linije siromaštva, preživjeli bi imao pravo na samo 10 posto mirovine preminuloga. Pošteno, kažu umirovljenici kod kojih smo testirali ovaj model, to bi bilo pra­vedno.

Statističari Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje izračunali su da je riječ o trošku od gotovo jedne mili­jarde kuna, koliko bi već 2019. trebalo dodati u mirovinski proračun te da je to preskupo. Kao da siromaštvo nije preskupo?!

Stoga je Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava mirne duše odbilo pri­jedlog umirovljeničkih udruga, jer je Zakonom o mirovinskom osiguranju propisan katalog prava za slučaj nastalog rizika koji proizlazi iz visine uplaće­nih doprinosa, tako da sustav bude dugoročno održiv. Država tako jamči upravo onu razinu prava i pravodob­nu isplatu ostvarenih davanja koje su pokrivene doprinosima, uzimajući u obzir očekivano trajanje života, pred­vidivi broj korisnika i slično. Imajući u vidu ove parametre, zakonska regula­tiva u Republici Hrvatskoj je takva da se može koristiti samo jedna mirovina prema vlastitom izboru.

Ministarstvo naglašava kako je socijalnu sigurnost nakon smrti bračnog/izvanbračnog druga, odnosno životnog partnera, Zakon osigurao institutom izbora mirovine, prema ko­jem korisnik koji ostvari pravo na dvije ili više mirovina iz mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti može izabrati svoju osobnu mirovinu ili obi­teljsku mirovinu kao povoljniju.

Slažu se s našom tezom kako bi mogućnost korištenja dijela obitelj­ske mirovine uz osobnu mirovinu poboljšala socijalnu sigurnost njenim korisnicima, ali s obzirom na opće po­znate razloge, kao što su odnos broja umirovljenika i osiguranika, demo­grafska kretanja i druge okolnosti, to za sada nije moguće. Dobra ideja, ali malo sutra!

Analizom zakonskog uređenja kumulacije osobnih i obiteljskih miro­vina u državama članicama Europske unije, dolazi se do šarolike slike. Kumulacija bez ograničenja i umanjiva­nja obiteljske mirovine moguća je u Cipru, Češkoj, Danskoj, Litvi, Portugalu i Španjolskoj. Kumulacija s osobnom mirovinom je moguća uz umanjenje obiteljske mirovine u Austriji, Finskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Luk­semburgu, Slovačkoj i Švedskoj. Ku­mulacija obiteljske mirovine s osob­nom mirovinom do određenog limita moguća je u Belgiji i Francuskoj. Me­đutim, nije moguća kumulacija obitelj­ske mirovine s osobnom mirovinom u Bugarskoj, Estoniji, Irskoj, Italiji, Latviji, Malti, Poljskoj, Rumunjskoj i djelomič­no u Sloveniji.

Ministarstvo također tvrdi kako u odnosu na druge članice Europske unije, Hrvatska ima najblaže uvjete za ostvarivanje obiteljske mirovine (u većini država dob za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu veća je od 50 godina, a u nekim državama uvjet je i trajanje braka kroz određeno vrijeme) te, uz Sloveniju, najviši postotak za određivanje obiteljske mirovine.

Razlog tome je što je bivši istoč­noeuropski koncept društvene zaštite preživjelog partnera imao elastične kriterije podobnosti za obiteljsku mi­rovinu zbog toga što je većina žena bia zaposlena te su i same stjecale mirovinu. No, od početka devedesetih godina mnoge su žene izgubile posao tijekom tranzicije, a kasnije i recesije. Zbog toga se počeo promovirati mo­del žene-majke te napuštanje tržišta rada od strane žena s djecom. No, či­njenica o siromaštvu udovica, odno­sno preživjelih vanbračnih družica ili partnerica više nije samo izgubljena u statistikama, već je glasni krik siromaš­tva. Uostalom, pitajte svaku „kolekcionarku” plastičnih boca i „kopačicu” kontejnera da li je „preživjela” udovica. Da, jest, ali koliko dugo će trajati to preživljavanje?! Ministre Paviću, haj­demo za stol i dogovorimo promjene modela obiteljske mirovine.