Ne volim unuka. Jesam li normalna?

Sve naše bake ispričat će da unuke vole više od sebe, više no što su voljele svoju djecu. No mora li uvijek biti tako? Što ako je unuk dijete koje teško voljeti. Jedna takva baka napisala je anonimno pismo i upitala svijet: „Jesam li normalna?“ Prenosimo ga u cijelosti.

Moji unuci žive daleko. Vidim ih par tjedana preko zime i par tjedana ljeti. Željela bih ih češće viđati, ali ne mogu zbog daljine. Pokušavam biti s njima putem interneta. Pišem im e-mailove, na Facebooku sam, zovem telefonom, ali to i ne ide baš lako s njim.

Moj devetogodišnji unuk je težak i zatvoren. Ne mogu ostvariti interakciju s njim. Ne razgovara s odraslim osobama, osim s majkom. Ako odgovori, odgovori s „da“ ili „ne“. Uvijek kao da se trudi svima pokvariti radost. Ako se igramo društvenih igara, stalno zanovijeta oko pravila i jako je nesretan ako ne pobijedi. Tada optužuje druge da varaju.

Lupa vratima, negativan je, stalno se duri i muči mlađu sestru. Također je jako podmukao i svu krivicu svaljuje na nju pa ona bude kažnjena za njegove grijehe. Mislila sam da ću se povezati s njim kako bude stariji, ali to se događa samo s unučicom – on je sve dalji i dalji. Trudim se, ali on kao da ga nije briga.

Sada mi je već neugodno biti u njegovom društvu, pogotovo jer imam sjajan i topao odnos s njegovom sestrom. Vjerujte mi, nisam htjela da tako bude. Teško mi je priznati, ali on je jedan od one djece koju ne možete voljeti i žao mi je što je moj unuk. Jesam li normalna?