Droga i seks u socijalizmu: Život zlatnih omladinaca u Zagrebu

“Spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i tu u jednoj od kafeterija popiju dugu ili kratku kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj hram slobode, kavanu Opera. Ima i drugih “hramova”. Na primjer, Džamfa (slastičarnica u Nikolićevoj), vila Rebar, dvorac Brezovica itd., i svaki je od njih gotovo uvijek u određenom vremenu pun”, pisao je o životu privilegiranih omladinaca zagrebački “Vjesnik u srijedu” daleke 1969. godine.

Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 po podne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog sineka, ili kćerkice, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.

U modi, i ne samo u njoj, pokušavaju se što više približiti nekim zapadnim vršnjacima. Uske prugaste hlače, košulje vatrenih boja usko pripijene uz tijelo, odijela u obliku vojničkih uniformi, specijalne cipele, haljine prema kojima običan mini izgleda kao toaleta, duga haljina, prozirne bluze, prugaste čarape – ukratko, beat i mini moda.

Crni ima gustu bradu i brkove. Ostali nose ili dugu kosu, ili samo “šarmantnu” bradicu. Jedino je Španga uredno pošišan, ali to je nadoknadio zaliscima na kojima bi mu pozavidio gotovo svaki austrougarski oficir …

Gotovo se svi slažu da nikad mlada generacija nije nastupila tako bučno i provokantno kao danas. Zapanjuje svijet svojim ponašanjem, odijevanjem, razgovorima i postupcima ruši sve zakone estetike starijih. Šokirani, stariji joj zamjeraju apolitičnost, bezidejnost, skepticizam, nihilizam, pa čak i bakunjinizam. Činjenica je, međutim, da je današnja mlada generacija vrlo “slojevita”. Iako su svi oni djeca našega, današnjeg svijeta – razlike među mladima nevjerovatno su velike. Oni o kojima danas pišemo možda su samo iznimka, a možda i nisu. Ovisi o tome kako ih promatramo.

U Indiju – zbog droge!

Sjede nonšalantno, zavaljeni u bijele stolice na terasi Opere i pričaju o sebi.  Čini se da je Nera u ovom društvu ipak bila najslobodnija. “Ajde, društvo, recite “frendu” nekaj o sebi! Čovek nas lepo pita, pa je red da mu i odgovorimo, Kaj ne, možemo “spikati” o svemu?” Pri tom je glavu okrenula k meni, i kad sam potvrdno kimnuo glavom, progovorio je Crni: “Pa, sastajemo se ovdje gotovo svaki dan, od 11 do 14, i po podne od 19 do 21 sat. Ovdje nam je dobro. Vlada puna sloboda. Iako smo u centru grada, sami smo. Uvijek smo u škvadri. Čkame (djevojke), ako nisu s nama, sjede preko puta u svojoj grupi.”

Rekli ste da tu, na terasi, vlada sloboda. Kakva sloboda? “Sloboda, znaš kaj je sloboda. Nema drmatora mira. Mi nikoga ne šljivimo, a nitko ne šljivi ni nas kad, na primjer, uživamo u gledanju onoga što ostaje na svjetlu dana kad ženske u fantabluzičnim (strašno kratkim) mini-suknjama lijepo prebace nogu preko noge.”

Ovamo dolazi uglavnom “motorizirana” mlađarija. Poželjno je da na kolima stoji marka Mini Cooper, Austin, MG, Triumph ili slično. Morž: “Točno je da nas stvari sa Zapada privlače kao magnet. Pušimo Kent, Pall Mall, Lucky Strike, a ženske čitaju neke ženske časopise kao Grazia, Elle, Bazar…”

O čemu najčešće razgovarate? Momci: “O mačkama, zatim o automobilima, pop-muzici, tu i tamo o politici, pomalo filozofiramo.” Djevojke: “O momcima, modi, muzici, o intimnim avanturicama.”

Svi su se složili da najviše uživaju u putovanju. Momci bi svi željeli u Indiju, dok djevojke više privlači Zapad. Nera: “San su mi sportska kola. Da ih imam, putovala bih po svijetu. Kamo? Pa u Englesku, Francusku, Skandinaviju… Posjetila bih sve klubove, sva mjesta gdje se skupljaju mladi ljudi. Svakako bih htjela vidjeti Beatlese i Rolling Stonese.”

Zašto bi mladići baš u Indiju? Čemu te priče da bi htjeli studirati indologiju? Zbog droge – rekoše. “Tamo se slobodno uživa i poslije se “haj” osjećaš”, objasnio je Bonča, koji, čini se, financijski jedini stoji loše. Nema cipela pa hoda bos. Međutim, kasnije sam shvatio da je to samo jedan njegov hipi-štos, jer je nedugo zatim iz džepa izvadio kutiju Pall Malla, koja, uzgred rečeno, stoji oko 9 novih dinara.

Uzimate li je i vi? “Ne svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako se kaže, ušlo u krv. Nabavljamo je od stranaca, od bitnika. Donedavno je veza bio Kinez, ali što se s njim dogodilo, vjerojatno znate. Uostalom, veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele.”

Vi ste, dakle obični narkomani? “Ne, nismo. Znamo da to čudno zvuči, ali sve to radimo iz dosade. Isto tako iz čiste dosade luđački jurimo, po ulicama, da gume škripe sve u šesnaest, ali i to je već pomalo dosadno. Zamislite ovo: nama je već i dosada postala dosadna. Zar to nije funny (smiješno)?”

Slušao sam mnogo o vašim žurovima. Mnogi tvrde da u tome možda i vodite u cijeloj Evropi?  “Čuj, tulumi su ti nekaj posebno. Kolima pokupimo mačke i onda u stan, jasno ak su starci na vikendu. Igramo ‘tratinčicu na flašu’, Hay King George. Hay King George ti je nekaj specijalno. Sjedne se oko stola, zavrti se flaša i onaj prema kome je okrenut grlić izvodi scenu svlačenja. Pobjednik je onaj tko ostane obučen.”

Nera je primijetila da je sada u modi muški striptiz i to uz muziku Raya Charlesa. “To ti je ravnopravnost. Zašto da samo djevojke to čine?” Bosonogi mladić, na pitanje da li samo tulumare i prave ponoćne seanse odgovara: “Ne, poslije 21 sat odlazimo iz Opere, svratimo se u Tavernu, Korčulu, čoporativno lunjamo gradom. Kad nam dosadi, kolima skočimo u Zagorje. Sad je vrlo moderno ići u Sutlanske toplice. Tam je nekakva špilja, pa se kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra škvadra, kaj se imaš sramiti. Ne, omjer nije 1:1. Mačkih ima manje, ali to ne smeta, zar ne, dečki?” Ovaj put smijeh je bio dokaz da bosonogi govori istinu.

“Free love”

Rekoh im, sjećajući se jedne izreke: “Kazati istinu – to je revolucionarno!”, misleći pri tom na istinu i revolucionarnost. “Rekli smo ti sve to, jer, valjda, imaš mozga pa nebuš sve to i napisal. A revolucionarnost? Mi smo papifisti. Niš nas ne dira. Nismo izopćeni iz društva i ne mrzimo ga, samo – neka svatko gleda svoj posao.”

Recite što za vas zapravo znači riječ demokracija? Crni: “Htio bih da sjednem gdje mi se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća pažnju.” Žuta: “To je sjesti ispred Opere i pušiti, a da to nikoga ne dira.”

Za Rusellov sud u Stockholmu čula su samo dvojica: bosonogi, koji se nedavno vratio iz Švedske, i jedan student Filozofskoga fakulteta. “Free love” (slobodna ljubav) za njih je potpuno normalna. Nera: “To je fina stvar. Samo mislim da mi nismo još za to. Skandinavci da, ali, mi nikako ne. Zaostali smo još za tim, kao, uostalom, i za svim onim što je na Zapadu u centru pažnje mladih ljudi. Za brak jesam, ali tek poslije tih ludih godina. Željela bih ‘brak u trapericama’.” Pitam je što je to, i Nera odmah objašnjava! “Vidiš, to ti je ovako: i dalje s mužem na čagu (ples), u Operu, na tulum…”

Zar i iste igre? “Da, ali to ovisi o partneru.”

Kad smo već kod partnera, recite mi, djevojke, kakve muškarce volite? “Lijepa ružnoća, znaš kaj je to? To je Belmondo, Eddie Constantine. Volimo grube tipove koji su opet u ljubavi nježni, ali, za ime božje, papučare ne. Od naših nam se sviđaju Relja Bašić, Bekim Fehmiu i Lado Leskovar.”

Bježite li često od ispraznosti ovog života? “Da, puno putujemo. Crni i njegova škvadra u Beograd, ostali na more, u Sloveniju, u Italiju. Iz Italije, uglavnom, donosimo modne novosti, ili ludosti, ako hoćete. Vjerujem da bismo poludjeli da smo uvijek na jednom mjestu.”

A sutra, zar za vas sutra ne postoji? “Ne. Postoji samo danas. Drugo je nevažno. Mi smo i egzistencijalisti, i hedonisti i epikurejci. Mi smo sve, ali ujedno i jedno veliko NIŠTA. Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba da bude dinamičan, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena. Onim pubertetskim glupanima, koji u nama gledaju idole, okrećemo leđa. Zbilja nas iznenađuje to što oni u našoj NIŠTICI vide NEŠTO. Savjetujemo im neka idu do vraga!”

To je, eto, samo jedan mali dio naše “zlatne” omladine. To su, slobodno ih mogu nazvati, mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godine. Mladež koja želi “love do krova”, uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama, za koju je beat mrtav (oduševljavaju se Otisom Reddingom, Wilsonom Picketom i Percyjem Sledgeom), a Šerfezi narodni pjevač, od kojih svaki treći ili četvrti ima kola (“Tko ima kola, ima sve!” – Nera), za koju je emancipacija – ravnopravnost u svlačenju.

To je dio mladeži koja gubi svoje JA u različitim “hramovima slobode”. To su djeca iz “dobrih” kuća, financijski izvrsno situiranih, a ipak su prepuštena ulici. Zar je onda čudno da se njihova “traženja” često završavaju u kriminalu i psihopatiji?

Srednjoškolci i studenti, koji to zapravo nisu, a čije se kretanje može ograničiti na: Opera – tulum – ples – kartanje – kino. To je zapravo veliki čopor u kojem su samo dvoje pravi prijatelji, a ostali samo znanci. To je mladež koja svaki dan iznova pita: “A kaj bumo delali danas?”

Koji je uzrok toj bezidejnosti, nezainteresiranosti, tom protestu protiv društva? Odgovor je kompleksan. Možda je to spontani protest protiv društva što mladim ljudima nije osiguralo mjesto koje im pripada, pa mu zato okreću leđa. A možda opet gledaju odrasle i uče na njihovim primjerima i drže se njihove formule: “Ulazi kroz mala vrata i drži se uvijek linije manjeg otpora!”

Koje je od toga dvoje točno, neka odrede sociolozi i psiholozi. Činjenica je, međutim, da taj dio mlade generacije, koji ima mnogo veću slobodu od svih prijašnjih, ne može živjeti izdvojeno od društva, čiji je i sam dio. Oni se žale na pomanjkanje klubova s džuboksom, u kojima se puši, pleše, pije, ili sluša muzika, sportskih terena za mlade, za tenis, ili mini-golf…

To je mladež koja traži samu sebe, a društvo joj ne pomaže kako treba. Nemojmo zaboraviti da bez kompromisa nema društva. Oni shvaćaju da će zaglaviti, a uostalom neki od njih već i jesu. Mladići odlaze na Zapad i vraćaju se obogaćeni “novim tekovinama zapadne kulture”, a djevojke putuju u Italiju, Francusku, Englesku, gdje rade kao manekenke, vodiči, statisti i strpljivo čekaju svoga princa, ne na konju, nego s debelom čekovnom knjižicom.

Žalosno je što većina njihovih roditelja nema pojma o njihovu životu, dok ostali ili rezignirano sliježu ramenima, ili “shvaćaju” mlade. No, na kraju valja još jednom ponoviti: riječ je zaista o malom dijelu današnje generacije mladih.

/autor: I. Podunajec/VUS, 1969./Yugopapir/