Predrasude: Zašto osuđujemo one koji postaju roditelji u pedesetima i šezdesetima?

Sve češće javljamo o ljudima koji su u pedesetima ili šezdesetima odlučili postati roditelji. Manekenka Brigitte Nielsen rodila je u pedesetoj godini treće dijete. Glumac Alec Baldwin četvrti je put postao tata u 60. godini, a pjevač Mick Jagger osmo je dijete dobio sa 72 godine.

Nedavno smo i javili kako je ugledni hrvatski intelektualac Velimir Visković još jednom čekao ispred rađaonice u 68. godini života. Vijesti su to koje pobuđuju interes, no i (pretežno) osudu tih zrelih ljudi kojima ne smeta u njihovim godinama mijenjati pelene ili voditi dijete u vrtić.

„Malo mi se čini da je prezreo za očinstvo, ali, očito, mozak mu je u guzici, a ne u glavi!“ „Kako će trčati s djetetom?“ „O bože, jadno dijete!“ Samo su neki od komentatora koji su zdvajali nad sudbinom spomenute djece uz računanje koliko je kome godina ostalo za život i prebiranje po obiteljskim prilikama. Kao da se radi o nepromišljenim tinejdžerima ili terminalno bolesnim starcima, a ne o zrelim ljudima, materijalno sigurnima i u dobroj kondiciji koji su svjesno donijeli odluku i razradili sve scenarije. Kao da je mladost garancija da će netko doživjeti iduću godinu. Još su neugodniji, navodno duhoviti, komentari o poštarima, susjedima i baka/deda servisu.

To i tamo u medijima se javi se i poneki liječnik koji progovori o rizicima rađanja u četrdesetima i pedesetima, dok istovremeno domaći demografi upozoravaju kako plodnost nacije pada, a rođenih je sve manje.

Život nije jednostavan

Zanimljiv pogleda na ovu materiju daje Jennie Bristow, dvostruka majka, aktivistica, kolumnistica i bivša urednica magazina Spike. Kaže, nije posao liječnika da diktiraju ženi vrijeme u kojem bi trebala roditi. Njihov je posao da taj proces bude što sigurniji i bezbolniji. Srećom, u proteklih 30 godina, medicina je enormno napredovala u području potpomognute oplodnje dajući šansu i onima koji bi prije bili otpisani. Ipak, u kontekstu starijih majki, to se predstavlja problemom pa nailazimo na osude „jer su dugo čekale znajući da će im na kraju pomoći umjetna oplodnja, a zapravo su trebale slušati svoj biološki sat i roditi u dvadesetima.“

No život je puno kompliciraniji od toga. Možda nisu susrele pravog partnera u dvadesetima, možda su im životne okolnosti bile teške. Uostalom, ni potpomognuta oplodnja nije uvijek uspješan, dostojanstven, jeftin, lak i bezbolan proces. Sve te stvari se zaboravljaju kada se osuđuje takozvane „stare mame“.

16-godišnjakinje mogu trčati i nespavati cijelu noć

Na koncu, tvrdi Bristow, liječnička prigovaranja trudnicama u starijoj dobi su samo dimna zavjesa, jer ih nitko ne uspoređuje s majkama tinejdžericama. Kada bi se kritičari iskreno zabrinuli zbog prirodnog prirasta i „starih majki koje neće imati dovoljno energije za djecu“, poticali bi šesnaestogodišnjakinje da zasnuju obitelji na vrhuncu plodnosti. Tada su fizički najspremnije, jer to je dob u kojoj mladi izlaze i opijaju se cijele noći bez da se umore.

Dakle, te majke tinejdžerice su fizički najpogodnije za rađanje, ali im navodno nedostaje emocionalne zrelosti pa se čini da je to još gora mogućnost. Bez obzira što su bezbrojna istraživanja pokazala da su majke tinejdžerice, baš poput starijih majki, odlični roditelji, njih i dalje isključujemo iz slike poželjnog roditeljstva pa ih šaljemo u savjetovališta, patroniziramo ili protjerujemo na margine društva.

To nije briga za djecu, to su vaše predrasude

Ne postoji „prava dob za rađanje“. Trudnoća je uvijek zdravstveni rizik, bebe nas uvijek iscrpljuju, a roditeljstvo je u konačnici lijepo i nagrada sama po sebi. Pa u čemu je onda problem?

Stalno jamranje o majkama koje su ili prestare ili premlade da bi rodile nije zasnovano na stvarnim iskustvima roditelja, već na kulturnim predrasudama o tome što je odgovoran roditelj. Pretpostavlja se da je odgovoran roditelj onaj koji je u mladosti prošao mladenačke zabave, usputan seks i odradio obrazovanje, ali pri tome nije toliko dugu u tome uživao da su ga zabava, posao i seks odvratile od „stvarnih životnih ciljeva“. A ti bi ciljevi bili, prema društvenom diktatu, skrasiti se u trenutku prvog otkucaja biološkog sata.

Ova predrasuda je temeljena na pretpostavki da su dobri roditelji oni koji potvrđuju društvenu normu, planiraju trudnoće prema savjetima liječnika i demografa i pri tome ograničavaju svoje životne izbore kako bi se uklopili u ono što pretpostavljamo da je najbolje za djecu koja još nisu ni začeta. To nije način na koji biste trebali živjeti život, bez obzira koliko godina imali, zaključuje Bristow.