Često negodujemo kada mladi diskriminiraju starije, ali to ne znači da i stariji ne diskriminiraju svoje vršnjake. I jedno i drugo, uz kulturološke korijene, imaju uzrok i u biologiji.
Koliko puta ste i sami rekli da se „stari“ političari trebaju povući sa scene i sve prepustiti “mladima i nepotrošenima”? Nismo samo jednom pročitali zgroženi komentar na objavu fotografije starije manekenke u donjem rublju, iako je osoba koja ju je poslala čak i starija od spomenute manekenke. Uostalom, nedavno smo progovorili o diskriminaciji i društvenoj osudi na koju, posebno među ljudima zrelih godina, nailaze oni koji su odgodili roditeljstvo ili su ga ponovili u pedesetim i šezdesetim godinama života.
Za ovo postoji i naziv – internalizirani ageizam (dobizam). Opisuje mentalno stanje kada ste i sami u ozbiljnim godinama, a pri tome prihvaćate i širite sve predrasude koje društvo ima prema vašoj dobnoj skupini.
Todd D. Nelson, psiholog na kalifornijskom Sveučilištu Stanislaus definirao je ageizam kao “predrasudu prema budućoj verziji sebe koje se bojimo”. Već oko treće ili četvrte godine života, tvrdi Nelson, upijamo kulturne predrasude o starenju. “Društvo na starenje projicira stigmu ovisnosti o drugima ili tereta”, razrađuje tezu gerontologinja Tracey Gendron sa Sveučilišta Virginia Commonwealth. Uz to, ta ideja stalno se osnažuje marketingom koji starenje prikazuje kao nešto loše, nepravednim tržištem rada ili političkim porukama da stariji ljudi koštaju više no što privređuju ili daju društvu.
Za sve je kriv mozak
Ipak, one početne predrasude prema starijima koje smo stekli u djetinjstvu s vremenom nestanu pa se opet vrate u starijoj dobi. Jedan od razloga, tvrde neki znanstvenici, jest i ta što su stariji ljudi općenito skloniji predrasudama, bilo da se radi o nacionalizmu, rasizmu ili ageizmu, a što je istraživanjem potvrdio profesor psihologije na Sveučilištu u Queenslandu, William von Hippel.
Psiholozi kažu da treba uzeti u obzir da su stariji ponekad odrastali u puno rigidnijem i predrasudama sklonom vremenu. No ta teza ne drži vodu, recimo, na našim područjima koja su nazadovala u jednom dijelu osobnih sloboda i ljudskih prava uz jačanje religijskih utjecaja.
Psihoneurolozi su i za to pronašli objašnjenje. Frontalni režnjevi mozga zadnji se razvijaju tijekom ljudskog sazrijevanja i prvi atrofiraju kako starimo. To ne umanjuje inteligenciju osobe, ali “stanjuje” filtre koje mozak primjenjuje na neprihvatljive ideje i nevažne misli.
Upravo zbog toga, tvrde znanstvenici, starije osobe sve teže pronalaze riječi za reći ono što misle, a izgovaraju misli koje su ranije potiskivali, jer su bili svjesni da nisu ispravne ili prihvatljive. To je veći problem, kaže von Hippel kod osoba koje su na javnoj sceni i koje zbog nedostatka inhibicija mogu promovirati društveno štetne ideje.
“Zle cure” u staračkim domovima
Izvan javne scene s ovim se problemom često susreću radnici domova umirovljenika od kojih se zna čuti kako su neke starije osobe zle i pakosne te da (posebno žene) podsjećaju na “pakosne cure” iz srednje škole. Takve osobe vrlo su kritične, o svakome imaju nešto ružno za reći i sve one koje se ne uklapaju u njihovo viđenje svijeta nazivaju ishlapjelima i starima te se vrlo okrutno odnose prema njima. Ironično, upravo bi domovi za umirovljenike trebali biti mjesto nulte stope tolerancije za takvo razmišljanje.
Hippelovo istraživanje ponudilo je je jednu vrlo zanimljivu interpretaciju koju možemo primijeniti na gornji slučaj. Kao djeca svi smo se voljeli izrugivati starijima, mislili smo da nisu dovoljno pametni, napredni i da su u svakom slučaju inferiorniji u odnosu na mlade. Kako smo odrastali, naučili smo da to nije istina i da je takovo postavljanje stvari moralno neprihvatljivo. Dakle, preispitali smo svoje ranije i primitivnije stavove. Kako starimo, kočnice i filtri su sve slabiji pa naša ranija uvjerenja izbijaju na površinu, bez obzira što možemo i sami biti svjesni da su ona moralno neispravna i ne prikazuju stupanj do kojeg smo se razvili kao osoba. Ukratko, kako starimo, iz nas progovaraju neke ranije i nedorađenije verzije nas samih.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
