Njemački novinar Malte Rowen-Kahlmann odlučio je poput brojnih sugrađana kopati po kontejerima kako bi to iskustvo prenio čitateljima. Opisao ga je u reportaži za Deutsche Welle iz koje smo izdvojili neke naglaske.
Već mi je bilo neugodno “slučajno” pogledati u košare za otpatke. Ali to kopanje po smeću nasred ceste, to je… Što je to? Neugodno, nečasno, ponižavajuće – to bi rekla većina ljudi u Njemačkoj. Ali za neke je to jednostavno radna svakodnevica.
Nema brojki koliko takvih ljudi ima, muškarca i žena. Ali svatko tko drži oči otvorene, vidjet će ih u svim gradovima Njemačke. Broj se još povećao 2006. Svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj kada su promijenjene odredbe o naknadi za takvu ambalažu. Od onda ih ima sve više, sve su bolje “opremljeni” – torbe nisu dovoljne, neki su negdje našli kolica iz samoposluge, dječja kolica, posebne štapove sa hvataljkom, nekako su našli i ključeve za zatvorene košare…
Rastjerivači sakupljača
Vidim muškarca koji ciljano bez cilja prolazi kroz tamošnji željeznički kolodvor. Zastaje pred jednom košarom za otpatke, kratko gleda u nju i prolazi dalje. Slijedim ga i pitam: “Oprostite, skupljate li boce?”
Björn mi kasnije uz šalicu kave priznaje da sam ga dobrano preplašio. Njemačke željeznice su zadužile čuvarske službe da hvataju skupljače boca i da ih istjeraju iz kolodvora – ne baš ugodno pa se vi požalite policiji, ako hoćete. Ponekad su i u civilu, kaže nam 58-godišnjak.
On skuplja boce šest, sedam sati na dan, svaki dan u tjednu. Ali – to više puta naglašava – to je samo privremeno. Ubrzo će početi voziti taksi, onda je gotovo s ovim. Zapravo je on električar, ali nakon 22 godine u tvrtki, ona je propala. Dobivao je poslove na određeno vrijeme, ali je pao u nezaposlenost. “Od tada pokušavam spojiti kraj s krajem”, kaže i glas mu malo podrhtava.
Potpora za nezaposlene nije dovoljna, zato su tu boce: “Tu dođe za oko dvije kutije cigareta” – po njemačkim cijenama to nije malo, oko 15 eura. Björn nosi čistu odjeću, nove tenisice, brkove, kratka sijeda kosa. Tu sjedi netko tko se ne želi predati. Čak i pod cijenu da skuplja smeće drugih ljudi. “Samo da sjedim naokolo, to ne donosi ništa”, kaže mi.
Novac ne smrdi
Razgovaram i s Elmarom, on je pravi stručnjak i jasno mi je u čemu griješim. On ne oklijeva zabiti glavu u svaku košaru, nema problema niti uzeti praznu bocu i iz ruke prolaznika čim popiju zadnji gutljaj. U kratko vrijeme dok smo zajedno skupio je više boca nego što sam ih ja skupio za tri sata. To radi već godinama.
Koliko to ispadne na dan, pitam 46-godišnjaka? Ovisi, priznaje. U najboljim ljetnim danima s mnogo turista se sakupi i po 50 eura, po zimi je mnogo lošije. Ima točnu rutu kretanja, ali naravno da mi je ne želi odati: “To je moja poslovna tajna.” Nakon svog obilaska ulica kreće i u “čišćenje” kanti kućnog otpada – Treppenterrier (terijer stubišta) se u tim krugovima zovu takvi “specijalisti”. Zar mu nije neugodno tako javno kopati po tuđem smeću? “Neee. Novac ne smrdi, a ruke se mogu oprati”, sažima Elmar.
Odlazim u samoposlugu i stavljam svoje boce u automat. Na ekrančiću piše moj dnevni utržak: 1 euro i 38 centi. Dobro, da sam ponio rukavice možda bi kopao po više kanta i onda bi možda bilo… Ali zapravo nije bio oprez koji mi je branio dublje kopati. To je bio moj ponos. Jer radi se o ponosu kad je riječ o skupljanju boca. Mnogi mogu misliti da ljudi koji kopaju po kantama sami sebe stavljaju izvan našeg društva. Zapravo, mnogi to čine zato jer žele biti dio svih nas, biti “normalni”, svojim rukama zarađivati za život. Odbijaju prihvatiti udarce koje im je zadalo naše društvo.
Odriču se svog ponosa da bi sačuvali svoj ponos. Bocu po bocu.
