Show
Milena: Zamalo Playbojeva zečica, žestoka protivnica Miloševića
Nisаm imаlа mnogo, аli sаm uvijek bilа pristojno obučenа. Sjećаm se svojih prvih šimi cipelа iz Itаlije. Zbog njih sаm čekаlа sаtimа na red ispred “Refleksа”, аli sаm ih dočekаlа. Kosu sаm češljаlа u konjski rep, vjerovala sam dа mi lijepo stoji, а šiške uvijala kаo šestice i to ušećerenom vodom.
Velika jugoslavenska i srbijanska glumica Milena Dravić preminula je u 79. godini u Beogradu. Rođena je 5. listopada 1940. godine u Beogradu. Sve ove godine bila je “naša Milena”, omiljena u svim državama nastalim na krvavim ruševinama Jugoslavije.
Glumom se počela baviti još kao srednjoškolka, kada ju je otkrio slovenski režiser František Čap s kojim je 1959. snimila svoj prvi film “Vrata ostaju otvorena”. Presudna uloga u njezinoj karijeri bila je ona u vrlo popularnom filmu “Prekobrojna” hrvatskog režisera Branka Bauera, koja joj je 1962. godine pored slave donijela i “Zlatnu arenu” na filmskom festivalu u Puli.
Niz filmova u kojem je glumila nepregledan je, a među njima su i oni koji su bili bunkerirani zbog toga što su smatrani previše subverzivnima, golišavima i općenito su mogli „pokvariti poštene Jugoslavene“. Jedan od njih je i „WR: Misterije orga(ni)zma redatelja Dušana Makavajeva, o čemu smo s Dravić razgovarali 2014. godine.
Široj javnosti bila je poznata i po aktivnom otporu Miloševićevom režimu, a malo se zna da je zamalo postala i zečica najpoznatijeg golišavog časopisa na svijetu. Ovo su neke od izjava koje je Dravić dala za medije proteklih godina.
O prosvjedima protiv Slobodana Miloševića
Nikad nisam, a i nikada neću, pripadati bilo kojoj političkoj stranci. Ali tada sam dizala glas protiv rata, nasilja i bijede u koju nas je Milošević uvukao. Izlazila sam na ulice u svoje ime, kao obična građanka i prosvjedovala. Povjerovala sam da će poslije svrgnuća Miloševića u listopadu 2000. doći bolji dani za Srbiju. Nade su se ugasile nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića i nisam jedina koja je zabrinuta za našu budućnost. Od tada smo pošli unatrag. Znam i to da sam zbog svoga građanskog stajališta i danas u ladicama u kojima neke utjecajne retrogradne snage drže zaključana imena neposlušnih i buntovnih iz Miloševićevih dana. Drugima pak smeta što sam ostavila traga u doba Titova režima, koji im nije po volji. Kako nisam od onih koji moćnike vuku za rukav, ne čudim se što me ponekad zaobiđu i kad ne bi smjeli. (Jutarnji list, 2006.)
O materijalnom
Dragan i ja imamo stan u potkrovlju u Beogradu od 48 kvadrata, stan u Baošićima na crnogorskome primorju i svatko od nas po jedan automobil normalne klase. Živjeli smo uglavnom pristojno i nikome nismo dužni. Kad se osvrnem i sjetim se u kakvoj su bijedi umrli nenadmašni komičari Miodrag Petrović Čkalja i Radmila Savićević, onda pokucam u drvo i kažem: dobro je, Milena! (Jutarnji list, 2006.)
Milena Dravić, WR: Misterije organizma, 1971.
O Jugoslaviji
Da se razumijemo, ja nisam jugonostalgičar, niti netko tko uvijek misli da je prije bilo bolje, ali sada, kad se slože kockice, i kad pogledam što je sve iza mene, u ovom novom vremenu apsolutno ne bih mogla to sve ostvariti. Pri tome mislim prije svega na odnos ovog novog vremena prema kulturi i umjetnicima koji je katastrofalan. (MojeVrijeme.hr, 2014.)
O Titu
Nikada nisam sudjelovala ni u kakvim zabavama i priredbama za Maršala. Doduše, dva puta sam ga srela. Jednom, 1968. godine, kada sam bila u delegaciji filmskih umjetnika, a povodom najplodnije pulske selekcije, i drugi put, opet u Puli, ali se ne sjećam godine. (Nada, 1991.)
O prvoj ljubavi
Prvi put sam se zaljubila sa šesnaest godina, ali osoba u koju sam se zaljubila to nije znala. Ta moja prva ljubav trajala je oko dvije godine, bila je to moja “tiha patnja”. Meni je bilo dovoljno dа prođem njegovom ulicom i dа gа vidim na dvadeset metаrа, а ondа ustreptim i živim od tog viđenjа dаnimа, do sljedeće šetnje “štrаftom” i do sljedećeg gledаnjа. (Zdravo, 1976.)
O ljubavi i poslu s Draganom
Ne volim više o tome da pričam jer nismo jedini koji imamo dug brak. Jedino što smo poznati pa je to ljudima zanimljivo. Naravno, tu je prije svega jedno veliko razumijevanje, ljubav, strpljenje. Prema tome ja sam imala privilegiju da radim s njim i da budem sigurna da me u sceni neće remetiti, da tako kažem. No, svatko od nas je imao neki svoj put u ovom poslu. Nama privatno nije moglo da remeti poslovno jer svatko je vodio svoju karijeru. (MojeVrijeme.hr, 2014.)
Ivica Vidović, Jagoda Kaloper i Milena Dravić (WR: Misterije organizma, 1971.)
O tjeranju mode u mladosti
Snаlаzilа sam se kаo i svi drugi u to vrijeme. Nisаm imаlа mnogo, аli sаm uvijek bilа pristojno obučenа. Sjećаm se svojih prvih šimi cipelа iz Itаlije. Zbog njih sаm čekаlа sаtimа na red ispred “Refleksа”, аli sаm ih dočekаlа. Kosu sаm češljаlа u konjski rep, vjerovala sam dа mi lijepo stoji, а šiške uvijala kаo šestice i to ušećerenom vodom. (Zdravo, 1976.)
O ulogama u partizanskim filmovima
Ne pada mi na pamet, iskreno da vam kažem, da se sramim ijedne uloge koju sam odigrala u ratnim filmovima. Jer, onda bih morala da poništim i to što sam se rodila u vremenu u kojem sam rodila, ljubav svojih roditelja koji su me stvorili. Kompletna moja generacija bi, u tom slučaju, trebalo da bude osuđena što je rođena. Mi smo živjeli i radili u tom vremenu i trebamo ga podnijeti sa svim posljedicama. Rođeni smo u strahu i, kako ide, izgleda da ćemo i završiti u strahu. Jednostavno, imala sam glumački zadatak kojim sam se bavila. Sa ideologijama, ni prije ni poslijee, nisam imala posla. Nikada nisam pripadala partiji, pa sam, čini mi se, automatski imala i jednu distancu prema politici. Ne želim da ovo izgleda kao da se pravdam, ali mislim da je recimo, uloga u “Sutjesci” jedan od glumačkih zadataka koje volim. (Nada. 1991.)
O tome kako je zamalo postala Playbojeva zečica
Znate šta, tu je falila samo jedna fotografija. Praktično sam sve učinila, a kad je došlo do te ključne fotografije, odustala sam. Fotograf je bio čuveni Pompeo Posar. Molili su me, ali nisam pristala. Sada bi to bilo smiješno i vjerojatno bi mi mnogi rekli: “Ti si budala.” To je bila velika reportaža i veliki novac sam odbila. Ali tako je bilo. Neki stid i odgoj je proradio, i jednostavno, nešto me je zakočilo. (Nedeljnik, 2016.)