Hrvatski pogrebni običaji i vjerovanja

Pogrebni običaji postojali su u svim povijesnim razdobljima i kod svih naroda svijeta. Kako tumači Hrvatska enciklopedija, o nekim oblicima pogrebnih rituala govore i grobni nalazi iz prapovijesnog doba (položaj u kojem su se pokapali mrtvaci, predmeti pronađeni u grobovima). Smrt i pokop prate lokalno različiti običaji i uz njih vezane predodžbe i vjerovanja.

Nasuprot mišljenju da je smrt tabu tema suvremene kulture, da su umirući izolirani, a suvremeni čovjek nespreman suočiti se sa smrću, često se naglašava kako je smrt u seljačkom društvu i kulturi još u nedavnoj prošlosti bila sastavnim dijelom života te kako je čovjek umirao dostojanstvenije. U pitanjima smrti seljački se svjetonazor kolebao između kršćanskih i nekršćanskih, posebice pretkršćanskih predodžbi. Smrt je nastojao učiniti predvidivom prepoznavajući ju u mnoštvu predznaka, a tražio je i mogućnosti da joj se suprotstavi velikim brojem magijskih, obrednih, ali i praktičnih postupaka.

Glasanje ili pojava određenih životinja tumačili su se kao neposredni predznaci smrti, a mogao ju je najaviti i san. O smrti se u određene dane gatalo (na Božić i Svijećnicu prema kretanju dima s blagoslovljene svijeće, na Ivanje prema kitici bilja). Vjerovalo se da određeni znaci uz prvi smrtni slučaj istoj zajednici mogu najaviti još jedan gubitak (otvorene oči pokojnika, škripanje nosila).

Odrasle su osobe pripremale i čuvale odjeću i druge predmete za vlastitu smrt (svijeću, posebni pokrivač, ukrasne ručnike). Kod dugotrajnog bolovanja, u želji za ozdravljenjem, utjecalo se zavjetima, a za olakšanje agonije različitim postupcima (na primjer, izgovaranju određenih formula). Umirućem se u ruke stavljala upaljena svijeća.

Kada bi smrt nastupila, otvarao se prozor (da duša izađe) te se odmah zatim zatvarao (da ne ulazi svjetlo koje može loše djelovati na pokojnika), zrcalo se zastiralo tkaninom ili se okretalo naopako, zaustavljao se sat, gasila se vatra na ognjištu, puštala stoka iz štale. Umrloga bi oprali i obukli susjedi ili dalji rođaci (istoga spola) te bi ga položili na ležaj, škrinju ili improvizirani odar. Zatim bi ga obilazili rođaci i suseljani, molili uz njega te ga čuvali do kasno u noć, pa i neprekidno do sprovoda. U večernjim su satima žene ponegdje plele vijence za pokop. U kući se nije kuhalo, pa su ukućanima hranu donosile rođakinje i susjede.

Pokojnika se u sprovodu nosilo na nosilima koja su bila u vlasništvu Crkve ili seoske zajednice. Prije obvezatnoga pokapanja u lijesu, umrle se ukapalo umotane u platno; u selu je katkad bio samo jedan lijes, obično u vlasništvu Crkve, koji je služio za prijenos umrlih od kuće do groba. U Dalmaciji su postojale zajedničke grobnice, vlasništvo seoske zajednice ili bratovštine; kako je između dvaju ukopa u jednu grobnicu morao proći određen broj godina, članovi jedne obitelji samo su iznimno bili pokopani zajedno.

Mirogoj (foto: Siniša Bogdanić)

U najsjevernijim hrvatskim krajevima i u gradišćanskih Hrvata prije kretanja sprovoda odvijao se poseban oproštaj pokojnika od obitelji, rodbine i suseljana; tekst oproštaja sastavljao je crkveni kantor ili učitelj prema tradicijskom modelu te ga je izvodio pjevajući, obraćajući se tugujućima u prvom licu, kao da govori sam pokojnik. U mnogim je krajevima, čim bi nastupila smrt, okupljena ženska rodbina počela glasno naricati za pokojnikom; riječ je o tradicijskim obrascima oplakivanja, uz ritmički i melodijski uobličene tekstove koji izražavaju žalost onih koji ostaju, nabrajaju vrline pokojnika, mole ga da prenese poruke drugim pokojnicima i slično.

Pri kretanju pogrebne povorke, nakon vjerskog obreda, otvarali su se prozori i vrata, otkrivala zrcala, prolijevala se voda za pokojnikom, prevrtali su se stolci na kojima je stajao lijes. Ovisno o tradiciji pojedinoga kraja i udaljenosti od groblja, pokojnici su se nosili ili vozili na kolima, a zabilježen je i arhaičan način voženja istaknutih pokojnika na saonicama s volovskom zapregom i u ljetno doba.

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Sprovod mladića ili djevojke barem je u nečem podsjećao na svadbeni obred; dio sudionika bio je, primjerice, odjeven ili zakićen poput sudionika svadbene povorke, a pokojnik ili pokojnica bili su djelomice ili potpuno opremljeni kao mladenac ili mladenka. U sprovodu djevojke, mladića i djeteta prevladavala je bijela boja (lijes, odjeća, cvijeće).

Nakon završena ukopa značajno je bilo obredno umivanje, odnosno pranje ruku na nekom potoku ili zdencu ili u kući umrloga, gdje je slijedio i obredni obrok ili karmine.

Smrt je čovjeka katkad zatekla nenadano, izvan kuće, stjecajem tragičnih okolnosti; mjesto pogibije označavalo se postavljanjem križa ili spomenika, s natpisom ili bez njega, ili ovećim kamenom s izdubenim križem.

Obitelj je nakon smrti svojega člana određeno vrijeme, ovisno o stupnju srodstva, iskazivala žaljenje vidljivim znacima u odijevanju i ponašanju: izostavljanjem ukrasa i prevladavanjem tamnih boja te odricanjem od veselja i zabave. Boje žalosti su bijela i crna; s vremenom, crno je prevladalo kao boja smrti. Briga o pokojnicima i sjećanje na njih iskazivali su se gotovo na sve veće blagdane, a neki su upravo njima i posvećeni.