Koliko žena, toliko i različitih iskustava poroda. I ne samo to, već su i različiti porodi kod iste žene često sasvim različita priča. Porod je bez sumnje najvažniji događaj u životu žene, no i jedan od onih događaja u kojem ustanovimo da je možda i najkorisnija osobina našeg uma to što zaboravlja.
Baš tom zaboravu imamo zahvaliti što će žene gotovo u pravilu porod opisati kao najljepši događaj u životu iako se često dogodi da tu zapravo ima malo što lijepo. Ali o tome se ne govori. To se zaboravi. “Važno da je dijete zdravo. Osim toga žena se mora mučiti u porodu. Pa čak i u Bibliji piše da bi tako moralo biti.” Takav je općenito stav. Priroda ženama tu baš i nije bila sklona.
Natjecanje u mučeništvu
Žene, poznato je, vole pričati o svojem porodu, čak i ako je od njega prošlo dosta vremena. Na taj se način valjda liječe od traume i odrađuju porođajni PTSP. A ima tu onda i taj moment ponosa na pretrpljenu muku. Majke su i inače prilično kompetitivne, pa osim natjecanja u dojenju i zdravoj prehrani, pravilnom odgoju i silnim slobodnom aktivnostima djeteta, postoji još i to neko natjecanje u duljini i mučnosti poroda. “Ja sam rađala 12 sati. Ma nemoj, a ja 14 sati. I još nisam imala epiduralnu. Ja sam rađala 16 sati, nisam imala epiduralnu i još su mi dali dva dripa.”
No o porodima žene u pravila razgovaraju samo među sobom. “Nije to tema za muškarce, ne mogu ti oni to podnijeti, ma to su ženske stvari…” opravdanje je koje se često čuje iako je i svaki muškarac na svijet došao porodom. Pa ne tiče li nas se to onda svih?
Sjećam se situacije otprije nekoliko godina kad je kolega na tadašnjem poslu, ušao u ured u trenutku dok su dvije kolegice izmjenjivale informacije o menstruaciji i ulošcima. “Joj vi žene samo pričate o menstruaciji”, prokomentirao je.
Pa zapravo – ne. Uzmemo li u obzir koliko je menstruacija česta pojava – svaka od četiri milijarde žena na svijetu menstruaciju ima 12 puta godišnje po tjedan dana i tako četrdesetak godina – o menstruaciji se govori izuzetno malo. Da muškarci imaju menstruaciju, to bi vjerojatno bila tema u 90 posto svih razgovora na svijetu. Tek je u posljednjih dvadesetak godina postalo uobičajeno vidjeti reklame za uloške na TV-u, a srećom sve su češći i hrabri samosvjesni muškarci koji se neće ustručavati donijeti svojoj supruzi uloške iz dućana ako ova doma leži u bolovima.
Porodi su bolna iskustva
Slično je i s porodima o kojima se u posljednje vrijeme više priča pa su nakon svjedočanstava raznih žena s njihovog poroda, mnogi možda i po prvi puta u životu spoznali šokantnu istinu: porod, pogotovo ako nešto pođe po zlu, je bolno, mučno, krvavo i često traumatično iskustvo.
Nakon, istupa u Saboru zastupnice Ivane Lesandrić Ninčević, javile su se druge brojne žene sa sličnim iskustvom. A čak i one čiji je porod prošao relativno u redu, zamislile su se nad time je li sve baš moralo tako izgledati, jesu li dobile sve informacije, jesu li se prema njima odnosili kako bi trebalo. Na površinu je isplivalo da se bol žena vezana uz porod i sve u vezi s time, tretira drugačije. Toj se boli ne pridaje toliko pažnje jer to je, eto, tako – normalno je da boli.
Mijenja li se ipak odnos društva prema rađanju i ženskoj boli? Ili će se tek sada promijeniti? Na primjeru četiri generacije žena iz iste obitelji, istražili smo što je značilo roditi neposredno nakon Drugog svjetskog rata, zatim kako je bilo u šezdesetima, osamdesetima i devedesetima te što znači roditi danas.
Call the Midwife (screenshot: BBC)
Teško vrijeme nakon Drugog svjetskog rata
Marija je rođena 1919. godine i pripadala je prvoj generaciji školovanih primalja u tadašnjoj Jugoslaviji. Prije toga, primalje su bile za taj poziv neobrazovane žene koju su o porodima znale ili iz vlastitog iskustva ili iz iskustva pomaganja nekome u obitelji. U većim gradovima o ženama koje su trebale roditi brinuli su liječnici, no u manjim mjestima i selima žene su ovisile o umješnosti takvih babica.
U teškom poslijeratnom razdoblju, Marija je uz puno odricanja završila primateljsku školu i počela raditi kao terenska babica. A to je bio doista težak posao. Vodila je računa o pet sela u Slavoniji i na biciklu obilazila žene koje su trebale roditi. “Nerijetko se dogodilo da bi joj usred noći netko pokucao na prozor i rekao da njegova žena ima trudove. Po nju su znali doči svakako: i s konjima, i na biciklima te, rjeđe, s autom, a često bi se dogodilo da nakon tog jednog poroda odmah otiđe na drugi. Nije tu bilo radnog vremena”, prepričava nam posao svoje majke Marijina kći Gorana.
“Ponekad se znalo dogoditi i da kad bi mama stigla do kuće u kojoj se trebalo roditi dijete, ta žena već rodila pa bi joj mama pomogla oko djeteta, dojenja i ostalog. Ako bi se dogodile neke komplikacije, išlo bi se po liječnika ili bi se tu ženu prebacivalo u bolnicu.” U to vrijeme za anesteziju i sredstva protiv bolova nitko nije ni pitao.
Ako bi trudnica i beba preživjeli, to je bila dobra vijest jer nažalost, ishod je često znao biti i drugačiji. Oporavak je trajao kratko jer je morao trajati kratko i žene su se već nakon nekoliko dana vraćale svakodnevnim obavezama.
Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja
Marijina kći Gorana (rođena 1946. godine) rodila je dva puta i ta su dva poroda, kako kaže, bili kao “nebo i zemlja”. “Kad sam 1966. rodila svoju prvu kćer, bila sam jako mlada. Imala sam tek 19 godina. Planirala sam roditi u Zagrebu, no trudovi su me zatekli u Slavoniji gdje sam bila u posjetu majci. Do termina poroda mi je bilo još dva tjedna, no moja majka, iskusna primalja, vidjela je da mi trbuh stoji prilično nisko i znala je da je porod puno bliže.”
Iako joj je majka bila primalja u bolnici u kojoj je rodila, na samom porodu nije bila. “Kad smo došle, glavni doktor joj je rekao neka izađe iz rađaone. Procijenio je da će biti bolje ako mi na porodu ne bude netko iz obitelji. Sad ne znam je li to bilo stvarno bilo bolje”, priča Gordana. No to što je otprije poznavala sve liječnike i sestre, majčine kolege, nije bila olakotna okolnost, jer taj je porod bio je vrlo traumatično iskustvo.
“Trudovi su jako dugo trajali, ne znam ni sama koliko. Nisam dobila nikakavo sredstvo za olakšavanje bolova, a kasnije se dogodilo i to da je beba jedva preživjela jer joj je pupčana vrpca dva puta bila omotana oko vrata. No to nije najgore što se dogodilo. Naime, tijekom mučnog poroda odvojio se komad posteljice i zaostao u maternici što je kasnije izazvalo sepsu radi koje su me nakon par dana vratili u bolnicu. Izgubila sam mnogo krvi i situacija je neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obavili su mi kiretažu. Postupak nisam osjetila, pretpostavljam zbog anestezije, iako se ne sjećam svih detalja. Glavni doktor je nakon svega bio jako ljut i vikao je na sestre i druge liječnike. Meni je rekao da mogu ostati u bolnici koliko god želim.”
Drugu kćer rodila je 11 godina poslije, 1977. u Zagrebu. “Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja. Žene i inače kažu da je drugi i svaki sljedeći porod lakši, no ovo moje nije ni za usporedbu. Rodila sam na Svetom duhu, tadašnjem Kajfežu. U bolnici nisam nikoga otprije poznavala, a ispalo je da je tako možda i bolje. Porod je bio brz i u usporedbi s prvim značajno manje bolan. No ovaj put sam dobila i nešto za ublažavanje bolova. Suprug nije bio na porodu. Tad se nije dozvoljavalo da muževi budu na porodu.”
“U rađaonici su platnom bili odijeljeni boksovi u kojima su žene rađale. Na osoblje se doista ne mogu požalit. Svi su bili divni. Doktor je u jednom trenutku u šali rekao da ćemo se ja i gospođa pored sad natjecati u brzini i u pjevanju.”
Manjak informacija
U istoj je bolnici, dvadeset i nešto godina kasnije, rodila i njezina prva kći Anita. Na porodu je, zanimljivo, bio isti liječnik kao i one 1977. kad se rodila mlađa kći. “Kad smo došle u bolnicu mama je skoro pala u zagrljaj doktoru kad ga je vidjela. Naime, bojala se da će i moj prvi porod biti težak i traumatičan kao i njezin. No kad je vidjela liječnika koji ju je porađao s mojom sestrom, odahnula je”, prepričava svoje iskustvo Anita.
“Porod je trajao oko 12 sati. Dobila sam drip ali ne i epiduralnu. U rađaonici su bile još dvije žene od kojih je dena dobial epiduralnu. Mene nitko nije pitao za anesteziju, a ja nisam znala da mogu tražiti. Naime, kad se nađeš u takvoj situaciji onda više nisi emancipirana žena i možeš svjesno pitati neke stvari. Sav si u bunilu i nemaš pojma što se događa. Trajanje svega toga i svu bol koja ide s tim nekako prihvatiš kao nešto što tako mora biti. No kad sad gledam na to, i sa razvojem medicine i svega, čudi me da nema još nekih rješenja za bol.”
“Sjećam se da sam odmah nakon poroda sestru pitala je li sve u redu s bebom, misleći pritom jel ima sve ruke, noge, što ja znam… A ona mi je odgovorila: ‘Pa kak bi ja to mogla znat!’ To mi je ostalo u sjećanju, no osim toga nemam prigovora na liječnike i sestre. Bili su korektni, ali nisam baš dobivala puno informacija o tome što se događa.”
“Sa mnom u sobi bile su još tri žene, od kojih je jednoj to bilo već treće ili četvrto dijete, porod je jako dobro podnijela i uglavnom je pomagala nama ostalima, donosila nam vodu i slično. U bolnici sam bila pet dana prije nego su nas pustili kući. Muž nije bio na porodu, a niti kasnije nije mogao doći vidjeti mene i bebu nego smo samo nakratko mogli popričati kroz prozorčić na ulaznim vratima odjela.”
Nema tu nekog dostojanstva
Anitina sestra Ivana rodila je 2016. godine u Vinogradskoj bolnici. “Tad mi se sve to činilo šokantnim, no kad gledaš s odmakom zaboraviš neke dijelove. Moj porod trajao je 11 sati, u bolnicu sam došla oko 5 popodne, a mali se rodio sljedeće jutro malo prije 4 sata. Dobila sam i dva dripa, no epiduralnu anesteziju ne. Znala sam da je moram unaprijed tražiti – to su nam objasnili na trudničkom tečaju – no kad su mi uzeli krv da me pripreme na to, ipak su odlučili da je ne mogu dobiti. Bilo bi, objasnili su mi, zbog nečeg opasno za bebu. Tako da sam imala pravo ‘full monty’ iskustvo – izuzev neke dvije injekcije koje te malo smire i oraspolože.”
“U rađaonici su boksevi međusobno odijeljeni zidom, no čuješ što se događa u drugim boksevima. Moj muž je bio prisutan na porodu. Gotovio svi očevi danas idu na porod. Sa mnom, kasnije u sobi, bile su još dvije žene: jedna prvorotkinja kao i ja, i jedna kojoj je to bilo treće dijete. Sjećam se da smo je nas dvije gledale u čudu: ‘Vi ste svjesno sve ovo ponovili već treći put?’ Sestre su bile divne i susretljive, no doktori prilično rezervirani. Voljela bih da su mi malo više objašnjavali čitav postupak. Razumijem ja da je to njima rutina, i da svaki dan obave nekoliko poroda, no meni je to iskustvo prvo i vjerojatno zadnje.”
“Na mom porodu nije bilo nekih komplikacija, no svejedno mi je iskustvo bilo prilično šokantno. Čovjek, srećom, kasnije zaboravi. Više od fizičke boli, pamtim da sam se nakon svega osjećala pomalo poniženo. Porod se jako romantizira, ali u samom procesu nema baš ničega romantičnog i dostojanstvenog”, zaključuje Ivana.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
