Bolek i Lolek, mangupi kojih se publika nije mogla zasititi

Boleslav i Karol puna su imena Boleka i Loleka, junaka animiranih filmova koje su jugoslavenska djeca svakodnevno pratila u minutama koje su prethodile središnjem Dnevniku. Bolek ima crnu kosu, nosi žutu majcu i visok je, dok Lolek nosi bijelu majcu, ima rijetku razbarušenu kosu, niži je i okruglast, mnogima simpatičniji. Gdje su nastali i kako, provjerio je zagrebački Studio daleke 1987. godine. Prilog prenosimo u cijelosti. 

Da sam na pravoj adresi, svjedoče oveći crteži junaka iz crtanih filmova na pročelju jedne od triju zgrada u kojoj se nalazi ustanova što je tražim. Tako je uspješno završena potraga za Studiom za crtani film (Studio Filmow Rysunkowych) u poljskom gradu Bielsko-Biala.

Studio je u Ulici Cieszynskoj 24, u središtu toga grada na jugu Poljske, s oko 150.000 stanovnika. Grad okružuju visoke Tatre, a poznat je po razvijenoj tekstilnoj industriji i tvornici automobila koja proizvodi popularne »peglice«.

U zgradi do ulice nalazi se uprava Studija. Ulazim kroz sobu tajnice u jednu mnogo veću, tipičnu direktorsku. U njoj Stanislavv Szczepanik, direktor poduzeća, već deset godina vodi brigu o sudbini 150 zaposlenih. Uz kavu i čaj ćaskamo o skupoći, inflaciji (u Poljskoj) i obaveznoj politici.

Napokon je došla na red tema zbog koje sam, dijelom, doputovao iz 730 kilometara udaljenog Zagreba. Simpatični pan Szczepanik najprije je govorio o nastanku i radu te kuće koja djeluje točno 43 godine. Naime, 1. rujna 1947. godine počeo je raditi Eksperimentalni studio crtanog filma u Bielsku (gradovi Bielsko i Biala, koje je dijelila rječica Biala, spojili su se u jedan grad 1952. godine).

Idejni začetnici i utemeljivači studija bili su: akademski slikar Zdzislaw Lachur, njegov brat Maciej, zatim Mieczyslaw Poznanski i Wiktor Sakowicz. Ubrzo su im se pridružili Wladyslaw Nehrebecki, Leszek Lorek, Alfred Ledwig, Aleksander Rohozinski, Rufin Struzik i Waclaw Wajser. To su bili pioniri poljskog crtanog filma.

Počeli su ni od čega. Nisu imali ni novca, ni aparature, ni filmskog materijala (do folija su, primjerice, dolazili skidanjem emulzije s rendgenskih snimaka). Međutim, imali su silnu želju, talent i upornost da saznaju i nauče kako valja crtati i statični crtež pretvoriti u pokret. Prošli su sve faze naukovanja – od crtanja, bojenja, kopiranja, snimanja, kompozicije kadra, dramaturgije, montaže do scenarija i režije.

Prvi crtani film od sedam minuta, pod naslovom “Je li to bio san?” režirao je Zdzislavv Lachur, dok je crteže izradio Mieczyslaw Poznanski. Nažalost, taj je prvi crtani film nestao.

U Studiju za crtani film u Bielsko-Bialoj s osobitim ponosom ističu film pod naslovom “Kozlić”, zato što je 1953. donio Studiju prve međunarodne nagrade na festivalima crtanog filma u Cannesu i Karlovym Varyma. Bilo je to doba kada su se crtani filmovi radili samo za potrebe kinematografije. Prikazivali su se kao žurnali uoči igranog filma. Pojavom televizije šezdesetih godina, nastaju ljepši dani i za poljski animirani film. Da bi popunila dnevni program Televizija naručuje sve više crtanih filmova za najmlađe gledatelje.

U Studiju za crtani film u Bielsko-Bialo režirano je u 43 godine više od tisuću filmova. Ni jedan od njih nije doživio popularnost kao crtići o Loleku i Boleku. Prvi film o tim junacima malog ekrana, pod imenom “Luk i strijela” nastao je na temelju ideje, scenarija i u režiji Wladyslawa Nehrebeckog, uz umjetničku obradu Alfreda Ledvviga, glazbu Waldemara Kazaneckog i crteža Mieczyslawa Poznanskog.

Debitirajući na ekranu, naši mali junaci bezbrižno se zabavljaju tim opasnim oružjem. Nasreću, priča završava hepiendom i porukom da se nikad ne valja igrati takvim predmetima.

Stručni kritičari, kako to nerijetko biva, primili su prve filmove o Loleku i Boleku neobično hladno. Govorili su (i pisali) da je riječ o običnoj zabavi te da tim crtanim filmovima nedostaje dublja didaktička koncepcija. Međutim, djeci i roditeljima dogodovštine tih dvaju mangupčića neobično su se svidjele.

Ubrzo su crtani filmovi o Loleku i Boleku doživjeli toliku popularnost u Poljskoj i u svijetu da su postali zaštitni znak Studija za crtani film i poljskog crtića općenito. Da bi pratile pustolovine dvojice malih junaka (obično uoči TV dnevnika), ispred malog ekrana okupljale su se cijele obitelji, od unuka do bake, u 82 zemlje svijeta!

Idejnog tvorca likova Nehrebeckog inspirirali su da stvori upravo takve likove nestašluci i bujna mašta njegovih rođenih sinova Danka i Romana. Njegovi kolege, koji su radili na prvim crtićima o Boleku i Loleku, osporavale su mu isključivo autorstvo. Vodio se čak i sudski spor, koji je trajao deset godina.

Djeca nisu marila za autorstvo i sudske sporove. Oni su tražili nove filmove o svojim ljubimcima, jer nijedan drugi crtani film nije doživio toliku popularnost u ovoj zemlji. Zato su crtani filmovi o Boleku i Loleku nastajali kao gljive poslije obilnih kiša. Ukupno je režirano 185 filmova, od čega i sedam serija i dva dugometražna filma. Većinu filmova režirao je (do svoje prerane smrti u 54. godini) Wladyslaw Nehrebecki.

Studio za crtani film u Bielsko-Bialoj prezentira javnosti, uglavnom djeci, svake godine sve više kvalitetnih filmova iz najrazličitijih tematskih područja. Među njima je i dvjesta pedeset takvih koji su za izuzetne kvalitete dobili nagrade na mnogim međunarodnim festivalima crtanog filma u Cannesu, Veneciji, Karlovym Varyma, Oberhausenu, Krakowu, Moskvi, Zagrebu, Nišu i drugdje.

Ekonomska, politička i kulturna kriza osamdesetih godina nije mimoišla ni Studio za crtani film u Bielsko-Bialoj. Televizija, najmoćniji medij i najveći naručilac crtanih filmova, naručuje sve manje novih animiranih filmova. U takvoj situaciji, poduzeće traži izlaz u pružanju stručnih i tehničkih usluga inozemnim filmskim kućama. Tako je uspostavljena suradnja s američkom tvrtkom “Hanna-Barbera Production”, jednom od najvećih svjetskih kompanija za proizvodnju animiranih filmova.

U početku smo pružali usluge, s nelagodom se prisjeća direktor Szczepanski, pod vrlo nepovoljnim uvjetima. “Najlošije je to što u špicu filma koji smo zajednički radili nismo smjeli staviti ni imena autora Poljaka ni ime našeg studija. To je bilo rezervirano samo za “Hannu-Barberu”, koja je financirala filmove. Naš američki partner ubrzo se uvjerio da radimo kvalitetno, tako da se danas ta imena nalaze ravnopravno na svakom zajedničkom filmu. Štoviše, suradnja se toliko razvila da smo zajedničkim kapitalom osnovali poduzeće Hanna-Barbera Poland.”

U razgovoru sa stvaraocima tih filmova mogu se čuti mnoge zanimljivosti. Zna se da se filmska vrpca sa crtežima kreće kroz projektor brzinom od 24 sličice u sekundi. Međutim, animatori su odavno primijetili da je ljudsko oko podložno obmani. Tako umjesto 24 sličice za sekundu projekcije, animatori nacrtaju 12 (pa i manje) crteža, koje zatim presnimavaju dvaput. Ni najpažljivije dječje oko neće zamijetiti tu varku.

Za crtani film u trajanju od pet minuta (toliko traje crtić prije TV dnevnika) treba nacrtati već prema scenografiji, broju likova i sadržaju filmova oko 3600 sličica! Taj mukotrpni posao jedan bi crtač radio gotovo godinu dana. Zato svaki studio za crtani film, pa tako i ovaj u Bielsko-Bialoj, ima desetke crtača i njihovih pomagača.

Za dugometražni film “Lolek i Bolek na Divljem zapadu” valjalo je nacrtati oko 60.000 crteža i 2000 dekoracija. Taj je film radila ekipa vrsnih stvaratelja pune tri godine.

Upravo sada snima se crtani film »Civilizacija«, i to za njemačkog naručitelja. To je serija od 13 nastavaka, svaki po deset minuta. U filmu će tri junaka pokazati kako su ljudi tijekom razvoja civilizacije svladavali prirodne sile te kako su pritom nastajali najznačajniji pronalaci.

/autor: Branko Šegota / Studio, 1987. / Yugopapir/