Generalno gledano, starenje stanovništva države ili Zemlje ne smatramo napretkom. Prvenstveno jer to za nacionalne ekonomije znači nestašicu radnika te da će veći broj umirovljenika dijeliti sve manji mirovinski fond, kao i to da će država sve više trošiti za zdravstvenu skrb i njegu sve većeg broja staraca. Ima li starenje stanovništva dobrih strana?
Analiza “Ageing Human Populations: Good for Us, Good for the Earth” objavljena stručnoj publikaciji Cell govori da možda i ne trebamo sve gledati tako crno i da razloga za strah – nema. Autori Frank Götmark, Philip Cafaro i Jane O’Sullivan tvrde da postoje brojne sociološke, ekonomske i okolišne dobrobiti starenja i smanjivanja stanovništva te da su troškovi koje ono nosi ekonomski održivi.
Demografska katastrofa ili bijela kuga, česte su sintagme s kojima mediji opisuju negativnu demografiju, prvenstveno zbog opasnosti po ekonomiju i mirovinski sustav. I zbog toga je sve više ljudi zabrinuto zbog sve manjeg prirodnog prirasta. Pri tome zanemarujemo činjenicu da brzorastuće stanovništvo, sada je već sigurno, nepovratno ugrožava život na Zemlji. Sav život.
Konkretno, samo 14 posto zemalja ima pad stanovništva, uključujući i Japan, Estoniju i Češku. UN pretpostavlja da će do kraja 2050. godine u ovoj skupini biti 32 posto zemalja. To je postignuće, smatraju autori ove analize, i ne treba se opisivati kao problem.
Mitovi o starenju stanovništva
Literatura i ranija istraživanja pak ne pokazuju da starenje stanovništva znači i nestašicu radnika. Štoviše, u bogatim državama starenje nije korelirano s brojem zaposlenih ili BDP-om. Nasuprot tomu, države s najmlađim stanovništvom, a što je posljedica velikog prirodnog prirasta, bilježe velike stope nezaposlenosti i stagnaciju prihoda. Građani društava koja se smanjuju žive bolje, bogatije, socijalno zbrinutije i ekološki osvještenije.
Zdravstveni troškovi rastu. Ali taj rast nije u očekivanim razmjerima. S porastom dugovječnosti, ljudi duže vrijeme ostaju aktivni i zdraviji. Zato mogu više pridonijeti društvu na plaćenim poslovima, ali i kao oni koji brinu o djeci, bolesnima, nemoćnima… Uz to, veće investiranje u preventivne zdravstvene programe i dijagnostiku dodatno se isplaćuje kroz manji trošak za zdravstvenu skrb u starosti.
Što se mirovinskih fondova tiče, autori se također suprotstavljaju dominantnim strahovima. Povećani trošak barem djelomično može se nadomjestiti ekonomskim dobrobitima sve manjeg stanovništva. Dodatno se problem može kompenzirati olakšavanjem umirovljenja u kasnijoj dobi te većim mirovinama za duži rad.
Pomlađivanje je uzaludno
Autorski trojac neprestane pokušaje da se staro stanovništvo „razrijedi“ kohortama mladih naziva svojevrsnom *Ponzijevom shemom koja može malo utjecati na starenje stanovništva ili gospodarske probleme. To, smatraju, produbljuje ekološke probleme, potpiruje socijalne krize kao što su nestašica stanova i prenapregnuto financiranje socijalnih usluga.
Socioekonomski i ekološki troškovi slobodnog nekontroliranog rasta stanovništva nadmašuju troškove starenja stanovništva. Stavimo li po strani ekološke dobrobiti od smanjivanja ljudske populacije, autori naglašavaju i druge prednosti smanjenog prirasta: Djeca iz malih obitelji, pokazala su istraživanja, financijski stoje bolje kad odrastu. Posljedica je to većeg roditeljskog investiranja u njih (primjerice, kroz bolje školovanje i veći razvoj osobnih potencijala). Uz to, stariji ljudi su manji potrošači od mladih. A to znači da i manje zagađuju Zemlju.
Najnovije izvješće Međuvladinog panela o klimatskim promjenama pokazuje da postavljene ciljeve oko globalnog zatopljivanja neće biti moguće ostvariti u trenutnim uvjetima rapidnog rasta ljudske populacije na planetu. Opstanak Zemlje kakvu znamo ovisi o postizanju održivog broja ljudskih jedinki na njoj. Starenje stanovništva za Zemlju nije loša vijest. Dapače.
*Ponzijeva shema način je investicijske prijevare koju je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća u SAD-u uspješno koristio talijanski prevarant Charles A. Ponzi, po kome je kasnije dobila i ime.
