Globalno zagrijavanje, ekologija, plastični otpad, zagađenje… Ovi su pojmovi postali dijelom naše svakodnevice, a ekološke teme nisu nikada bile toliko prisutne kao u posljednjih nekoliko godina. I dobro je da je tako jer naša je planeta bolesna. Zemlja boluje od – ljudi.
Ne tako davno činilo se da su resursi naše planete neiscrpni, a priroda neuništiva te da ne postoji ništa što bi čovjek mogao napraviti da naruši Zemljinu ravnotežu. No kako se čovječanstvo povećavalo, kako smo razvijali tehnologiju i okoliš sve više prilagođavali vlastitim potrebama, postalo je jasno da je ravnoteža naše planete itekako krhka i osjetljiva na ljudsko djelovanje.
Naznake da se nešto događa s našim jedinim domom već su dugo prisutne, no bilo je potrebno da plaže postanu zatrpane plastičnim otpadom, se ljudi po gradovima počnu gušiti od smoga i da Zemlja uslijed porasta globalne temperature počne reagirati naglim i burnim vremenskim promjenama a da ljudi shvate da se nešto događa. Pa čak i kad sve to možemo iskusiti na vlastitoj koži, i dalje ima puno skeptika koji kažu da se možemo opustiti i nastaviti po starom, a stvari će se već nekako srediti same od sebe.
No istina je da neće. Po svoj prilici postat će još i gore i pitanje je jesmo li već prešli točku nakon koje nema povratka.
“Ali što ja tu mogu, ja sam samo mali čovjek koji sam ionako ne može ništa promijeniti”, priznajte da ste se i sami zatekli u takvom razmišljanju koje – oh, kako zgodno – s vas skida svaku odgovornost. No odgovornost doista jest na svima nama, a “malih ljudi koji ništa ne mogu” zapravo nema jer svi zajedno činimo ogromnu silu od skoro osam milijardi ljudi. Znate li koliko je to? To je čitav svijet!
Poslušali smo što neki od naših starijih čitatelja misle o tome koliko oni samo mogu pridonijeti rješavanju ekoloških problema. A nakon toga im predložili i sitne promjene i prilagodbe u svakodnevnom životu koje, prihvatimo li ih svi, itekako mogu imati pozitivnog utjecaja.
foto: Pixabay
Odvajanje otpada
“Ja i muž živimo u jednosobnom stanu. Imamo malu kuhinju i mali hodnik i stvarno ne znam gdje bih stavila sve one kante za razvrstavanje otpada. Te jedna za plastiku, te jedna za papir, te jedna za ostali otpad… Pa treba ti posebna soba samo za razvrstavanje smeća. Ne znam tko ima toliko prostora.” Vlasta (70)
Razvrstani otpad ne zauzima više prostora od nerazvrstanog. Dapače, sortirani i razvrstani otpad vjerojatno zauzima još i manje mjesta nego kad su svi otpadci nagurani u jednu vreću. Dakle, za razvrstavanje otpada vam ne treba više prostora već samo malo volje i organizacije. Pokušajte u kantu koju inače koristite za otpatke staviti dvije različite vrećice: jednu za plastičnu ambalažu, a drugu za bio-otpad, odnosno ostatke iz kuhinje. Te biste stvari ionako utrpali u istu kantu, no ovako ćete različite otpatke odmah u kuhinji razvrstati na dvije kategorije – i pritom potrošiti jednako prostora. S druge strane, papir poput starih novina i kutija (koje ne gužvajte, već slažite, jer tako zauzimaju manje prostora) složite ispod kante za otpatke i kasnije odnesite u kontejner za papir kad budete bacali smeće. Znači, za razvrstavanje otpada potrebna je volje i organizacija, a ne više prostora.
foto: Pixabay
Previše plastike
“Razumijem ja da ljudi koriste jako puno plastike. Ali recite vi meni što bismo mi bez plastike? Evo recimo odeš na tržnicu po meso ili ribu i kako će to to zapakirati ako ne u plastičnu vrećicu? Pa ne može riba u škarnicl! Onda svi ovi uređaji koji su od plastike, pa namještaj – evo ja na terasi imam plastične stolce i stol. To je puno zgodnije i lakše za održavanje. A i trajnije, kad pogledaš.” Vjekoslav, (79)
Plastika je sjajan materijal i suvremeni bi život bez plastike bio potpuno nezamisliv, to je posve jasno. Problem s plastikom je taj što je ljudi zloupotrebljavaju na način da koriste puno jednokratne plastike koju ponekad nakon svega nekoliko minuta upotrebe bace, a ona se poslije u prirodi razgrađuje i po nekoliko stotina godina.
Ako vam se sviđaju stolci i stolovi od plastike, nema razloga zašto ih ne biste koristili. No kad odete na tržnicu, doista nema nikakve potrebe da jabuke donesete u jednoj, krumpir u drugoj, salatu u trećoj, rajčice u četvrtoj, a krastavce u petoj vrećici – koje ćete ionako baciti istoga trenutka kad kupljene stvari spremite u smočnicu. Riba i meso su nešto drugo, ali voće i povrće doista može u platnenu ili papirnatu vrećicu. Kad god možete, zaobiđite plastiku, pogotovo onu jednokratnu. Umjesto plastičnih, koristite platnene vrećice, a umjesto plastičnih čaša i boca, koristite staklene. Napravite male promjene i učinili ste puno. Kad bi svi tako razmišljali, plastika ne bi bila problem.
Poljoprivredno zagađenje
“Hranu biram isključivo po cijeni. Mi umirovljenici jedva skrpamo za bilo kakvu hranu tako da je teško od nas očekivati da ćemo još paziti kako je ona uzgojena. Sve što je označeno kao eko, tri puta je skuplje, a ja si teško priuštim i običnu hranu, a kamoli onu bio. Još bi najbolje bilo da uopće ne jedem.” Marija (68)
Kad se govori o poljoprivrednom zagađenju, ponajprije se misli na uzgoj hrane na velikoj, industrijskoj razini. To se najviše odnosi na uzgoj stoke zbog mlijeka i još više mesa. Procjenjuje se da je emisija stakleničkih plinova koja se emitira s velikih farmi stoke, najviše u Americi, premašila količinu stakleničkih plinova koje emitira promet.
Nadalje, zbog nekih se poljoprivrednih kultura, poput palminog ulja, raskrčuju ogromne šumske površine čime se problem devastacije Zemlje, uništavanja životinjskih staništa i globalnog zagrijavanja dodatno povećava.
Ako želite pomoći našoj planeti, ne morate kupovati skupe bio proizvode, niti odustati od tradicionalnih jela i prebaciti se na egzotične namirnice koje po svoj prilici neće pomoći ni vašem zdravlju ni okolišu, već će samo oštetiti vaš džep. Ako ste u mogućnosti, uzgajajte (barem malo) vlastite hrane, pokušajte kupovati od malih uzgajivača, smanjite unos mesa a pogotovo govedine i teletine (koja je ionako skupa) te kupujte proizvode koji u sebi ne sadrže palmino ulje. Na taj način pomažete okolišu, a ne trošite više novca. Štoviše, mogli biste čak i uštedjeti.
foto: Pixabay
Zagađenje prometom
“Mi imamo jednu staru škodu. Dizelaš je. Znam da dizelaši više zagađuju, ali manje troše. Ne vozimo se ja i muž baš puno ali moramo otići do doktora, u špeceraj, kod kćerke… Onoliko koliko moramo, toliko se vozimo. Ne idemo na neka putovanja. Više nismo u godinama za to, a nemamo ni novaca. Stvarno ne znam kako bi mi mogli utjecati na to da se promet smanji. O tome neka brinu oni što voze bijesne i skupe aute, a ne mi penzioneri.” Jasna (66)
Točno je da se penzioneri ne koriste automobile onoliko koliko ih koriste mlađi ljudi koji rade i svakog dana idu s automobilom na posao i s posla. No umirovljenika ima puno, pa kad bi svi bili u prometu samo malo manje, na tako velik broj ljudi osjetila bi se razlika. Prijevoz autom, kad je to doista potrebno, nije nikakav problem. Problem nastaje kad ljudi počnu zloupotrebljavati automobil pa se njime koriste čak i kad idu na mjesta udaljena tek par stotina metara umjesto da prošeću. Da ne spominjemo koliko bi ta šetnja bila korisna za njihovo zdravlje.
Još jedan problem je taj što se mnogi ljudi u autu voze sami, a mogli bi povesti još nekoga. Mnogi gradovi počeli su se baviti tim problemom pa osobama koji u autu voze još nekoga, osiguravaju brže trake, dok su oni koji se voze sami prisiljeni čekati u sporijim kolonama. Pokušajte se organizirati sa svojim susjedima, prijateljima, rođacima i odvezite se u nabavku ili na neko drugo mjestu jednim autom. Također, koristite javni prijevoz i bicikl kad god je to moguće. Bit će vam zahvalno vaše zdravlje, vaš novčanik – ali i vaša planeta.
foto: Pixabay
Zagađenje industrijom
“Ah to su veliki igrači. Kako ja mogu utjecati na neku veliku firmu da promijeni svoj način poslovanja, da budu osjetljiviji na okoliš, da više paze…? Znam da bi svi trebali čuvati prirodu ne više zbog nas, nego zbog naše djece, ali ponekad mi se čini da je sve uzaludno.” Dragan (75)
Da, ponekad se doista može činiti da je sve uzaludno. No postoje primjeri – i sve su češći! – u kojima su potrošači svojim ponašanjem prisilili neku veliku tvrtku da promijeni način poslovanja i postane pažljivija prema okolišu. Tvrtke se danas češće nego ikada hvale svojom ekološkom svijesti, no do toga nikada ne bi došlo da potrošači, malo po malo ali kroz dulji vremenski period, nisu vršili pritisak. Nemojte se predati – upravo zbog naše djece.
Informirajte se o tvrtkama čije proizvode i usluge koristite i kad god je to moguće, odaberite proizvode one koja brine o okolišu. Posjetite internetske stranice kompanija i njihove društvene mreže te im se izravno obratite i podsjetite ih da prirodu valja čuvati. Začudili biste se koliko su tvrtke osjetljive na pohvale i pokude – pogotovo one javne i vidljive svima.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
